Uloga tijela u proizvodnji filozofskih vrijednosti nastoji se minimalizirati. Tijelo se još uvijek smatra suprotnošću uma i, kao takvo, predstavlja opasnost za njegovo neometano funkcioniranje. Feminizam je nekritički preuzeo pretpostavke o ulozi tijela, pri čemu se pozivanjem na naslijeđene predodžbe o materijalnosti produžuju filozofske zablude. Predstavljanje uma i tijela kao međusobno isključivih supstanci ne objašnjava njihovu međusobnu interakciju. Prema tome, ako je um neophodno vezan uz tijelo, i sama tijela su nužno spolno specifična i neodvojivo vezana uz kulturne i druge različitosti. Razvijanje filozofije koja ne bi davala prednost uma u odnosu na tijelo potpuno bi promijenilo njen karakter. Stvaranje alternativnih prikaza tijela moglo bi stvoriti kaos u strukturi postojećih znanja. Međutim, prihvaćanje postojećeg stanja također nije opcija jer pozivanjem na naslijeđene predodžbe o materijalnosti i tjelesnosti produžujemo nasilje nad ženskošću. Nametnut je oblik znanja u kojem se ženskost promatra samo kroz povezanost dualizama um/tijelo i muško/žensko, pri čemu se reprezentacija muškarca povezuje s umom, a žene s tijelom. U moderno doba tijelo se shvaća kao objekt koji ne izražava značenje, nego je značenjski određeno kroz interpretaciju. Prema tome, tijelo ne može biti suprotstavljeno kulturi, iako kultura radije proizvodi diskurs spolne razlike, nego diskurs spolne sličnosti. To se događa i kod propitivanja tjelesnosti.
Tijelo je postalo medijem afirmacije vlastitog ja (Cvitan Černelić, 2006:261). Ono je nužan (pred)uvjet oblikovanja identiteta i odnosa moći. Za rodnu identifikaciju možemo reći da nikad nije završena, ona je proces koji nikad ne dolazi do svog cilja. Zbog toga proces rodne identifikacije može biti proces koji će doista promijeniti ustaljen pogled na rod i spol.
Feminizam je prepoznao koliko se poimanje tijela kao materije promijenilo kroz povijest u međuodnosu s prirodom i kulturom. Prije prosvjetiteljstva genitalije nisu označavale bit spolne razlike. U određivanju spola pojedinca bila je važnija spolna narav. „Muškarci su bili određeni karakteristikama topline, snage i racionalnosti dok su žene karakteristično bile određene kao hladne, slabe i emotivne” (Hird, 2004:19). Razlikovanje roda je povijesno prethodilo razlikovanju spola. Ono što danas smatramo spolom je ono što se prije 18. stoljeća smatralo rodom. Moderno pitanje o pravom spolu osobe nije imalo smisla u predprosvjetiteljsko vrijeme. U 19. stoljeću spol postaje stalna i esencijalna razlika kojom se pokazuje spolna razlika koja je otkrivena kroz nastajanje biologije kao discipline koja je usredotočena na fizičko tijelo kao jedini označitelj spola (Hird, 2004:21). Spolna razlika nije se otkrila odjednom kroz znanstvene discipline. Epistemološki i politički preokret nastajao je polako kroz vrijeme od nekoliko stoljeća što je rezultiralo drugačijim shvaćanjem samog tijela. Foucault je izložio posljedice ovog epistemološkog preokreta u pristupu tijelu.
Tijelo se još uvijek smatra izvorom ometanja i opasnošću za funkcioniranje uma. Filozofija već tri stoljeća nastoji nadvladati Descartesov dualizam koji predstavlja odvajanje duše od prirode. Time je ljudsko tijelo postalo neprikladna tema za filozofiju i društvene znanosti. Stvara se nepremostiva razlika između uma i materije. Tijelo je shvaćeno kao samopokretni stroj koji funkcionira u skladu sa zakonima prirode. Ono što je Descartes zapravo postigao nije bilo odvajanje uma od tijela, to je grčka filozofija predvidjela i prije. U grčkoj filozofiji materija nije označavala samo pasivnu površinu koja čeka čin označavanja nego ono što oblikuje razvoj nekog predmeta ili organizma, njegovu potenciju.
Tradicija kartezijanstva formirala je listu prioriteta o kojima filozofija treba razmišljati. Samo su Spinoza, Vico i Nietzsche odbacili kartezijanski dualizam. Spinoza vidi tijelo kao produktivno i kreativno, kao tijelo koje se ne može definitivno spoznati, jer nije stalno identično sa samim sobom (Grosz, 2002:13).
U suvremenoj misli postoje tri smjera istraživanja tijela koja su nasljednici kartezijanstva. Iz njihovih okvira bi feministička teorija trebala izaći ako želi preispitati vlastiti doprinos filozofiji. U prvom se tijelo promatra kao objekt istraživanja prirodnih znanosti i to prvenstveno kroz biologiju i medicinu. Ono se promatra kao oblik fiziološke organizacije. Drugi smjer istraživanja promatra tijelo kao instrument koji je na raspolaganju svijesti. Tijelo je samopokretni stroj. Treći smjer istraživanja smatra tijelo medijem značenja (Grosz, 2002:9–12). Kroz tijelo subjekt može izraziti svoju nutrinu i primati informacije iz vanjskog svijeta. U tom slučaju tijelo ne pruža nikakav otpor i minimalno iskrivljuje informaciju.
Zadatak feminizma, između ostalog, trebao bi biti stvaranje potpuno nove koncepcije tjelesnosti koja odbacuje kartezijanski dualizam i modele u kojima je jedan tip tijela norma prema kojoj se prosuđuju druga tijela. Ovo razmišljanje u dihotomijama nužno stvara hijerarhizaciju termina. Tretiranje ženskosti kao podređenog pojma u binarnoj suprotnosti muško/žensko zapravo isključuje ženskost. Zato se kod preispitivanja pitanja ženskosti u povijesti filozofije javio problem kako tumačiti tekst sa stajališta onoga što se u njemu ne pojavljuje.
Foucault je istraživao načine putem kojih nas psihoanaliza poziva ili potiče na proizvođenje znanja o vlastitoj seksualnosti koja su po sebi prije kulturna nego prirodna pojava i koja pridonose očuvanju određenih obrazaca odnosa moći (Spargo, 2001:18).
Scientia sexualis je Foucaultov naziv za moderno uvođenje tijela u diskurse o seksualnosti u zapadnoj kulturi (Spargo, 2001:70). Ti diskursi proizvode disciplinirano i stvaralačko znanje i imaju normalizirajuću moć. Pri tome treba uzeti u obzir da u Foucaultovoj teoriji diskurs nije druga riječ za govor nego povijesno utemeljena praksa koja proizvodi odnose moći i vezana je uz određena znanja.
Osim scientie sexualis, postoji još jedan postupak proizvodnje istine o seksu – ars erotica. Ars erotica prisutna je u kulturama poput Kine, Japana, Indije i Rimskog carstva koje su se temeljile na povećavanju užitka. U erotskom umijeću istina je izlučena iz samog užitka uzetog kao praksa i iskustvo. Užitak se ne uzima u odnosu na neki zakon dopuštenog ili zabranjenog ili kao oslonac na neki kriterij korisnosti nego u odnosu na sebe samog (Foucault, 1994b:42). Za razliku od toga, zapadna kultura prakticira scientiu sexualis koja je usredotočena na pronalaženje istine o seksualnosti do koje je uglavnom dolazila putem procesa spoznavanja.
Priznanje je na zapadu postalo jednom od najcjenjenijih tehnika za proizvođenje istine (Foucault, 1994b:43). Međutim, istina nije slobodna po prirodi nego je prožeta odnosima moći. Isto tako, priznanje je opća matrica koja upravlja proizvođenjem istinitog diskursa o seksu. Muškarci i žene vlastite emocije, želje i misli podvrgavaju kontroli na način da ih interpretira autoritet ili ekspert. Istina u takvom procesu nije pronađena nego je stvorena tj. proizvedena.
Foucault je poznat po svojoj kritici zatvorskog sustava i raznih socijalnih institucija koje su, između ostalog, uključivale identitet muškarac/žena i homoseksualnost. On tvrdi da se većina znanstvenih istina o ljudskoj prirodi ne temelji na činjenicama već na etičkim i političkim stavovima određenog društva. Glavni oslonac Foucaultovog pristupa analizi društva je seksualnost. Spol, kao bitna odrednica seksualnosti, prema Foucaultu je također i društveni konstrukt. Kao i Butler, on odbacuje bilo kakve materijalne ili biologijske elemente nužne za konstrukciju identiteta. Foucault kaže da tijelo nije seksualizirano po sebi, već takvim postaje kroz kulturne procese koji se koriste seksualnošću kako bi proširili i održali specifične odnose moći (Spargo, 2001:52). Judith Butler se također pita kako to da se pod materijalnosti spola podrazumijeva ono što nosi kulturne konstrukcije, a samo ne može biti konstrukcija. Stvorila se pogrešna pretpostavka da su materijalnost i konstruiranost međusobno suprotstavljeni pojmovi.
Foucaultovo propitivanje odnosa između moći, tijela i seksualnosti potaknulo je interes feminista. Njegova je ideja da su tijelo i seksualnost kulturni konstrukti, a ne prirodne pojave. Ta ideja dala je feminizmu koristan alat za analizu društvene konstrukcije roda i seksualnosti i pridonijela je kritici esencijalizma u feminizmu. „Njegovo shvaćanje tijela kao primarnog cilja moći bilo je upotrijebljeno od strane feminizma za analizu suvremenih forma društvene kontrole ženskog tijela i uma.” (Armstrong, 2003:5). Istodobno, Foucault smatra da antiesencijalističko shvaćanje spolnog tijela ne negira njegovu materijalnost. Slično misli i Judith Butler kada kaže da propitivanje materijalnosti ne znači istodobno i njeno negiranje. Dovesti neku pretpostavku u pitanje ne znači istodobno i raskrstiti s njom.
U Nadzoru i kazni Foucault opisuje proces materijalizacije zatvorenikova tijela. Moć je strategija koja djeluje na tijelo i kroz tijelo zatvorenika. Duša je pri tome shvaćena kao instrument moći kojim se kultivira i oblikuje tijelo (Butler, 2001:53). Središnja tehnika disciplinske moći – stalan nadzor, prvo je bila usmjerena prema discipliniranju tijela, a kasnije je stavljen naglasak na svijest o trajnom nadgledanju. Promijenio se način postupanja sa zatvorenicima. Ključ disciplinske moći je taj što je usmjeren direktno na tijelo. Po Foucaultu, moć djeluje u sklopu same materijalnosti subjekta, kao načelo koje istovremeno formira subjekt podčinjavanja i njime upravlja (Butler, 2001:54).
Njegova djela bila su i predmet kritike od strane feminizma. Jedan od prigovora bio je njegovo odbijanje artikuliranja normi koje bi bile u stanju razlikovati prihvatljive od neprihvatljivih formi moći. To znači da ne može odgovoriti na ključno pitanje zašto se uopće treba oduprijeti dominaciji. Foucaultov neutralan stav ograničava vrijednost njegovih djela za feminizam.
Judith Butler se slaže sa Foucaultom da je ideja „prirodnog” spola koja ima prednost u odnosu na utjecaj kulture i socijalizacije povezana s relacijama moći jer promiče ideju navodno prirodne heteroseksualnosti. Kaže da bi jedan od glavnih ciljeva feminizma trebao biti otkrivanje dominantnih rodnih normi koje reproduciraju „prirodne” rodne identitete (Armstrong: 2003, 9).
Jedna od temeljnih cenzura u zapadnoj civilizaciji danas je potiskivanje homoseksualnosti zbog uspostavljanja dominantnog heteroseksualnog modela društvene zajednice. Dolazi do redukcije hibridnog predočavanja rodnih identiteta u ime heteroseksualnosti i njoj marginalne homoseksualnosti (Šuvaković, 2006:52).
Idealizacija heteroseksualnosti je odigrala vodeću ulogu u uspostavljanju komplementarnosti spola koju zagovara i Rousseau. On smatra da su žene i muškarci biologijski predodređeni za različite društvene uloge.
Suvremene koncepcije roda i spola ovisne su o heteronormativnosti. Butler kaže da kategorija roda može uspostaviti stabilnost samo u kontekstu heteroseksualne matrice. Spol je definiran spolnim razlikama između muškarca i žene, a te razlike su definirane u okviru njihovih funkcija tj. prokreacije. Veza između utemeljenja spolnih razlika i heteronormativnosti je važna jer učvršćuje modernu upotrebu „prirodnog” kao njihovog temelja.
Identiteti muškarca i žene u heteroseksualnim i homoseksualnim modelima prikazivanja ne mogu biti dani na jednostavan način samorazumljivog prepoznavanja seksualnih karakteristika. Prezentiranje rodnog identiteta mora biti prezentiranje njegovih hibridnih odnosa s drugim identitetima (Šuvaković, 2006:49).
U raspravi o etici, Foucault upoređuje kršćansku Europu i grčko–rimsku kulturu. Jasno objašnjava da je pristup seksualnosti u kršćanskoj Europi, čisto prokreativan. Tu postoje disciplinirajuće metode apstinencije za postizanje mudrosti, ćudoređa i na koncu besmrtnosti.
U grčko–rimskoj kulturi, seks je pitanje etike i morala, a nikako nešto što se može smatrati sramotnim i što treba skrivati. Etika je odnos samog pojedinca prema sebi i prema svojem tijelu. U takvoj, grčko–rimskoj kulturi, ne postoji društveni standard normi i ponašanja, pa se niti ne „primjećuje” razlika između homoseksualnog i heteroseksualnog odnosa. Donekle uživaju ravnopravan položaj.Danas se može reći da je seksualnost prirodna karakteristika ljudskog življenja koja se na Zapadu snažno potiskuje, posebice od 17. stoljeća do danas. Za takvo potiskivanje Focault jasno optužuje Katoličku crkvu kao moralnog autoriteta tadašnjeg, ali i suvremenog društva. Otvaranje seksualnosti događa se tek šezdesetih godina 20. stoljeća i, prema Foucaultu, to znači „otvoreno prikazivanje seksualne želje”.
Tijelo treba promatrati kao cjelinu psihičkog, organskog i kulturnog djelovanja. Zbog tog neodređenog položaja, tijelo može biti termin kojim će se uzdrmati tradicionalno razmišljanje u dihotomijama i stvoriti neki novi okviri u kojima će biti radikalno drugačije shvaćanje spola i njegove materijalnosti. S druge strane, možda to pitanje ostane otvoreno do daljnjeg. Možda ne postoji materijalnost spola koja već nije opterećena spolom materijalnosti...
