Filozofija kao suvremena akademska disciplina danas se može podijeliti na dva velika smjera – analitička filozofija i kontinentalna filozofija. Dok su i jedan i drugi pojam dosta široki, ipak je moguće razumjeti svaki pojam. Analitička filozofija jest način filozofiranja koji je veoma kritičan prema „staroj filozofiji”, tj. kontinentalnoj filozofiji. Analitički filozofi smatraju da se jezik i riječi moraju pažljivije koristiti te da mnogim „metafizičkim pojmovima” nedostaju logički temelji. Iz perspektive analitičke filozofije skoro sve što ne pripada analitičkoj filozofiji, pripada kontinentalnoj filozofiji, te se pojam „kontinentalna filozofija” često koristi pejorativno. Analitička se filozofija razvijala u 20. stoljeću i danas njoj pripada većina filozofa iz anglo–američkog svijeta. Već su krajem 20. stoljeća filozofi počeli kritizirati analitičku filozofiju. Najbolji primjer u ovom slučaju sigurno je Richard Rorty koji je nakon svoje kritike filozofije čak i mijenjao fakultet i nastavio studirati književnost.
Među stavovima s kritičnim pogledom na analitičku filozofiju nalazi se i eksperimentalna filozofija, koja je sasvim novi trend u anglo–američkom svijetu. Uglavnom, eksperimentalni filozofi kritiziraju analitičku filozofiju nazivajući ju „tradicionalnom filozofijom” zbog njene velike nepreciznosti. Smatraju da analitička filozofija uvijek ima sličan proces, koji može otprilike ovako izgledati (Knobe i Shaun, 2008:3–16):
S zna da p ako i samo ako:
Eksperimentalni filozofi ovdje kritiziraju dva problema. Kao prvo, skoro se svaki argument, koji je pronađen na takav formalan način, uvijek može i dalje poboljšavati. Kada definiramo što je „šalica” možemo reći da je to mala, otvorena posuda za piće, obično okrugla i s držačem. Takva se definicija može naći u rječnicima pa je to definicija s kojom bi se većina ljudi složila. No, nije baš najpreciznija. Ima mnogo šalica bez držača, ima nekih s poklopcima i ne koriste sve za piće; neki skupljaju šalice za ukras, a ne za piće; neki ih koriste za olovke, škare i druge stvari na pisaćem stolu. Dakle, svaka se definicija može uvijek i dalje precizirati, a postoji i problem ekskluzivnosti definicija, koja vodi do toga da nema apsolutne definicije. Kada nađemo najprecizniju definiciju riječ „šalice” koja koristi za piće onda nas to vodi do isključenja drugih mogućih korištenja, takva jedna definicija postane ekskluzivna.
Kao drugo, da ne bi svako filozofiranje počelo na samom početku mišljenja, analitički filozofi koriste kao premise ono do čega su došli drugi filozofi s takvim konceptualnim analizama. Dakle, nešto se koristi kao premisa, što bi moglo biti i krivo a u slučaju da bi bilo krivo, svaki drugi argument koji to koristi kao premisu automatski bi bio kriv. Često se premise koriste jako suptilno, uvedene su kao univerzalistički „zdrav razum”, primjerice, kada čitamo nešto kao „jasno je da…”, „očito je…”, „prirodno…”, „normalno…”, „općenito…”, „logično…”, „svi bismo rekli da…” itd. Eksperimentalni se filozofi tada pitaju je li stvarno sve toliko jasno kako se pretpostavlja ili bi stvarno svako u jednoj situaciji tako mislio kako se pretpostavlja. Eksperimentalni filozofi u ovoj situaciji istražuju što ljudi stvarno misle pa bi uveli svaki argument s rečenicom „u ovoj situaciji, 68% ljudi misle, da…”(Knobe i Shaun, 2003:190–194).
Ako eksperimentalni filozofi znaju za rezultate empirijskih istraživanja i znaju ih čitati i interpretirati, što ih razlikuje od naturalističkih filozofa ili od eksperimentalnih psihologa, koje empirijske informacije također zanimaju? Najvažnija razlika definitivno je činjenica da eksperimentalna filozofija, kao što možemo vidjeti u nazivu, sama istražuje informacije i podatke kroz eksperimente (Nadelhoffer i Nahmias, 2007:124–125).
Dakle, sami dođu na ideju raznovrsnih eksperimenata pa umjesto da samo izmišljaju neke scenarije, testiraju ih koristeći za eksperimente i ljude koji nisu filozofski obrazovani, što znači da često dođu do neočekivanih rezultata.
U jednom poznatom eksperimentu, filozofi su došli do neočekivanog rezultata, da namjeru jednog aktera ocjenjujemo drugačije ako su uvjeti drugačiji – usprkos uvijek istim namjerama (Knobe, 2003:190–194).
Thomas Nadelhoffer i Eddy Nahmias razlikuju tri načina eksperimentalnog filozofiranja, koji se su do sada pojavili. Prvi način je takozvana eksperimentalna analiza („experimental analysis”). Ovdje filozofi postavljaju pitanje što ljudi stvarno misle, pogotovo ih zanima mišljenje ljudi koji nisu filozofski obrazovani. S time filozofi mogu doći do novih spoznaja, pa se pitaju kakav utjecaj to može imati na filozofske teorije. Ideja takvih pitanja jest, da se nađe ono što filozofski neobrazovani ljudi, dakle, „običan narod” o filozofskim problemima i njihovim zaključcima misli – „folk intuitions” tu je čarobna riječ.
Druga vrsta je takozvano eksperimentalno objašnjenje („experimental descriptivism”). Ovdje filozofi postavljaju pitanje kako ljudi misle, zanimaju ih kognitivni i psihološki procesi koji vode do mišljenja ljudi. Cilj ove vrste eksperimentalne filozofije može biti da se pogrešne filozofske argumente ispravi.
Treći način eksperimentalne filozofije je takozvani eksperimentalni restrikcionizam („experimental restrictionism”). Ovaj je način najekstremniji, jer filozofi ovdje postavljaju pitanje, može li ljudsko mišljenje uopće biti temelj filozofiranja. Smatraju da je logičko razmišljanje vrlo ograničeno, pogotovo kad samo pojedinci logički razmišljaju o nečemu što će se kasnije smatrati intuicijom, te bi radije vjerovali empirijskim podacima nego tradicionalnim argumentima (Nadelhoffer i Nahmias, 2007:124–129).
Ove tri vrste eksperimentalne filozofije dobro pokazuju da je x–phi – kako eksperimentalni filozofi zovu svoj pokret – ne samo raznovrsni nego i širok pristup filozofiranju, te da nema (filozofske) teme koju ne bismo mogli istraživati eksperimentalnim putem.
Kako se razlikuje proces eksperimentalnog filozofiranja od procesa takozvanog „tradicionalnog” ili „običnog” filozofiranja? Kao što sam već istaknuo, eksperimentalna filozofija nije samo zainteresirana za empirijske podatke, nego ih sama istražuje. Dakle, proces eksperimentalne filozofije počinje s empirijskim istraživanjem. To može biti jednostavna anketa ili komplicirani psihološki eksperiment, bitno je samo da se istraživanje temelji na teorijskim stavovima filozofske teorije te da se time istražuje jesu li teorija i njeni zaključci u pravu.
Ako empirijska metoda vodi do nekog empirijskog rezultata, eksperimentalna se filozofija u sljedećim koracima opet razlikuje –ali ovaj put od društvenih znanosti koje redovito koriste empirijske metode. Analiza rezultata u sociologiji, politologiji, psihologiji i sličnim znanostima, je statistička analiza, dok je analiza empirijskog rezultata u eksperimentalnoj filozofiji ne–statistička analiza, već je filozofska analiza i interpretacija. Ovdje može doći do sasvim novih spoznaja, može se otkriti greška u teoriji, ali to ne znači da svaki filozof mora mijenjati svoju teoriju ako empirijska istraživanja pokazuju nešto različito od logičkih istraživanja (Knobe i Shaun, 2008).
Međutim, cijeli smisao eksperimentalne filozofije jest naravno, da se empirijsko istraživanje koristi kao početna točka filozofskog istraživanja. Eksperimentalni filozofi će naravno pažljivo čitati rezultate eksperimentalne metode te ih koristiti kao temelj filozofiranja.
Umjesto puke rasprave o mogućim koristima eksperimenata za bioetiku i feminizam, odlučio sam napraviti kratak eksperiment u studentskoj radionici Lošinjskih dani bioetike. Eksperiment sam izradio po uzoru na poznati eksperiment Joshua Knobea (Knobe, 2003), no treba spomenuti da je to samo mali test eksperimenta i da bi za pravi eksperiment trebao puno detaljniji rad. Logičko gledano, eksperiment se sastoji od sljedećeg:
Pitanje je misle li ljudi da je posljedica Z ipak bila namjerna posljedica. Prema dizajnu testa, A se ne brine za Z i nema nikakve namjere stvoriti posljedicu Z; logičko gledano rezultati za Z nas ne bi trebali brinuti. Međutim, testiranje je pokazalo nešto drugo.
U prvom se pitanju radilo o sljedećim scenarijima:
Negativni scenarij (1) Riječka luka želi izgraditi novi terminal za naftu na Krku. Menadžer kaže da će tim novim terminalom povećati dobit i da ga nije briga za okoliš. Izgradnja terminala i sam terminal su onečistili okoliš. Što misliš, kolika je bila menadžerova namjera onečistiti prirodu?
Pozitivni scenarij (1) Riječka luka želi izgraditi novi terminal za naftu na Krku. Menadžer kaže da će novim terminalom povećati dobit i da će istodobno pomoći okolišu. Izgradnja terminala i sam terminal nisu onečistili okoliš, nego su pridonijeli očuvanju okoliša. Što misliš, koliko je menadžer namjerno pridonio očuvanju okoliša?
U odgovoru se moglo zaokružiti je li negativan (prva grupa) ili pozitivan (druga grupa) utjecaj na Z (znači onečišćenje prirode ili očuvanje priroda) bio namjeran, na skali od 1 (manje namjeran) do 7 (više namjeran). Pitao sam 15 studenata filozofije i drugih disciplina koje se bave bioetičkim pitanjima u svakoj grupi, dakle, 30 studenata sveukupno.
Studenti prve grupe s negativnim scenarijem mislili su da je menadžer imao namjeru onečistiti prirodu, dali su prosječni rezultat 3,8 od maksimalno 7, dok su studenti druge grupe s pozitivnim scenarijem, koji su mislili da menadžer nije namjerno čuvao prirodu, dali prosječni rezultat 2,62 od maksimalno 7.
Ta se razlika vidi još bolje u četvrtom pitanju, gdje sam postavio sljedeći scenarij:
Negativni scenarij (4) Zbog recesije neki veliki poslodavac mora reagirati. Menadžeri su našli mogućnost kako bi svi zaposleni mogli sačuvati svoj posao, to jest, novu vrstu podjele rada. Nažalost, novi raspored posla nije baš idealan za žene koje planiraju dobiti djecu, ali kažu da je cilj reforme sačuvati radna mjesta muških radnika. Nakon reforme, mnogo žena izgubilo je posao. Što misliš, koliko su namjerno menadžeri umanjili šanse i prava žena?
Pozitivni scenarij (4) Zbog recesije neki veliki poslodavac mora reagirati. Menadžeri su našli mogućnost kako bi svi zaposleni mogli sačuvati svoj posao, to jest, novu vrstu podjele rada. Slučajno, novi raspored poslova ispadne baš idealan za žene koje planiraju dobiti djecu, iako kažu da je cilj reforme sačuvati radna mjesta muških radnika. Nakon reforme, mnogo žena je sretno s odnosom posla i obiteljskog života. Što misliš, koliko su namjerno menadžeri pomogli ženama?
Studenti prve grupe s negativnim scenarijem, koji su mislili da je poslodavac imao namjeru ženama onemogućiti kombinaciju posla i obitelji, dali su prosječni rezultat 4 od maksimalno 7, dok su studenti druge grupe s pozitivnim scenarijem, koji su mislili da nije imao namjeru ženama omogućiti kombinaciju posla i obitelji, dali prosječni rezultat 1,46 od maksimalno 7.
Rezultate sam vizualizirao u dijagramu koji dobro pokazuje razlike:
Drugo i treće pitanje nisu pokazali takve rezultate, no smatram da je to bilo zbog loše postavljenih pitanja.1 Proces eksperimentalne filozofije bi mogao ovdje nastaviti, ili kroz daljnja istraživanja eksperimentalnim metodama, ili pak s filozofskom interpretacijom rezultata. Rezultati su dobro pokazali da bioetička i feministička pitanja – usprkos logici i tzv. čistom razumu – smatramo moralnim stavovima, koja su već tu i već gotovo formirana. Dakle, veliki dio akcija u bioetičkom i feminističkom području već smo procijenili i prije nego se dogode. Zašto to radimo, kako to radimo i kakav utjecaj to ima i na bioetička i feministička pitanja – to moramo ispitivati filozofskom interpretacijom.
Sve u svemu, rasprava o eksperimentalnoj filozofiji čini mi se uglavnom rasprava anglo–američke filozofije. U tradiciji analitičke filozofije čista logika postala je najvažniji temelj pa su zatim veze filozofije s drugim znanostima i drugim metodama izgubile svoju važnost. Kwame Anthony Appiah piše kako je filozofija od uvijek bila znanost vezana s gotovo svim drugim znanostima te kako je tek karakteristika moderne razlikovati filozofiju od drugih znanosti. Svi filozofi povijesti su uvijek voljeli eksperimentirati i to u gotovo svim filozofskim područjima. Tvrdi da je povratak eksperimenata ili čak samog znanja o eksperimentima povratak tradicionalne filozofije, te filozofiju može obogatiti s ponovno širim horizontom. Pogotovo za moralna pitanja, Appiah vidi mnogo mogućnosti u vezi psihologije i filozofije, ali i drugih znanosti koje raspravljaju o moralnim temama (Appiah, 2008:5–32).
Bioetika je interdisciplinarna znanost te ima interdisciplinarne metode. Iako Tonči Matulić tu vidi problem „kakofonije” i stoga predlaže da sve discipline akceptiraju etičku logiku kao glavnu logiku u zajedničkim istraživanjima (Matulić, 2001:185–198), smatram da eksperimentalna metoda može pomoći i bioetici. Empirijskim rezultatima bioetika se može približavati drugim eksperimentalnim znanostima poput medicine i otvoriti nova istraživanja. To vrijedi i za druge discipline koje sudjeluju u bioetičkom procesu. Zamislimo scenarij u kojem psiholozi, sociolozi, pravnici, liječnici i filozofi istražuju jedno bioetičko pitanje, u kojem filozofi kroz eksperimentalnu filozofiju dođu do neočekivanih rezultata. Zbog empirijskog karaktera istraživanja, znanstvenici drugih disciplina ne bi samo brže razumjeli rezultat, nego bi također puno brže mogli nastaviti misao te možda promijeniti svoja empirijska istraživanja. Ne bi li bilo dobro kada bi filozofi došli do spoznaje koja bi zahtijevala da druge discipline poboljšaju svoja istraživanja?
Rihito Kimura smatra da je bioetika nadinterdisciplinarna znanost – koja je uspjela utjecati na druge znanosti poput medicine, prava, filozofije, etike, sociologije, ekonomije, religije itd.– koja kao novo područje istraživanja mora razvijati i vlastitu metodologiju (Kimura, 1996). Dakle, ako filozofija ne smije biti samo dio etike, nego mora biti dio filozofije isto kao i posebna znanost, ako je ne smijemo reducirati, ako ne smije bioetika biti sama dedukcija, onda moramo gledati na njenu pluriperspektivnost (Čović, 2004:15–35) i očuvati taj stav. No, smatram da možemo očuvati taj stav ne samo kroz priznanje rezultata istraživanja drugih, empirijskih znanosti nego i kroz pokušaj upotrebe empirijske metode i za filozofska pitanja u procesu bioetike.
U Hrvatskoj se do sada od strane filozofa nije pojavio eksperimentalni pristup bioetici. No, Ivana Zagorac i Hrvoje Jurić su pokazali kako se bioetika u Hrvatskoj etablira u fazama. Već se u drugoj fazi bioetika uspješno oslobodila od same medicinske etike, te se u trećoj fazi razvijala kao integrativna bioetika. Radi se o interdisciplinarnoj i pluriperspektivnoj bioetici kojoj smisao nije samo silno nabrajanje različitih stavova i pristupa bioetici nego integracija svih mogućih područja koja su pogođena bioetičkim problemima (Zagorac i Jurić, 2008). Tu se može postaviti i pitanje o metodologiji i ponovno predložiti da se i filozofski dio bioetike približi drugim dijelovima bioetičkog procesa te da dalje širi svoj stav i prema metodama koje na prvi pogled ne izgledaju baš kao filozofske metode. Naime, filozofi se nemaju čega bojati:
Though I want the insights and the discoveries of other disciplines to be taken up in mine, I don’t think that, in taking them up, we philosophers are losing a distinctive voice. Philosophy should be open to what it can learn from experiments; it doesn’t need to set up its own laboratories.
(Appiah, 2008).
____________________
1. U drugom pitanju imao sam scenarij o zakonu za zabranu pušenja:
Negativni scenarij (2) Vlada smišlja novi zakon o zabrani pušenja. Kažu da im je važno zaštiti nepušače. Međutim, ispada da će zakon jako oštetiti vlasnike gastronomskih obrta. Nakon što je zakon uveden, puno se kafića mora zatvoriti. Što misliš, kolika je namjera Vlade da ošteti vlasnike?
Pozitivni scenarij (2) Vlada smišlja novi zakon o zabrani pušenja. Kažu da im je važno zaštiti nepušače. Ispada da će zakon uvelike ići na ruku vlasnicima gastronomskih obrta. Nakon što je zakon uveden, kafići imaju više gostiju nego ikada prije. Što misliš, kolika je namjera Vlade da idu na ruku vlasnicima?
Budući da je to bilo recentno, ali i jako emocionalno pitanje, rezultati nisu bili iskoristivi, negativna grupa je ocijenila namjernost 2,93 dok ju je pozitivna grupa ocijenila 2,54 od maksimalno 7.
U trećem pitanju imao sam scenarij o kloniranju ljudskih matičnih stanica:
Negativni scenarij (3) Medicinski znanstvenici su blizu pronalaska lijeka za AIDS i sve vrste raka. Treba im još par eksperimenta da bi našli pravu formulu lijekova. Tijekom eksperimenata kloniranjem ljudskih matičnih stanica moguće su komplikacije. Eksperimenti završe uspješno, novi lijek je pronađen, ali istovremeno su stvorena ljudska bića koja jako pate. Što misliš, koliko namjerno su znanstvenici stvorili klonirana bića koja pate?
Pozitivni scenarij (3) Medicinski znanstvenici su blizu pronalaska lijeka za AIDS i svake vrste raka. Treba im još par eksperimenta da bi našli pravu formulu lijekova. Tijekom eksperimenata kloniranja ljudskih matičnih stanica moguće su komplikacije. Eksperimenti završe uspješno, novi lijek je pronađen i istovremeno su stvorena ljudska bića koja ne pate niod kakvih bolesti. Što misliš, kolika je namjera znanstvenika da stvore klonirana bića?
Prva grupa je prosječno dala rezultat 3,6 a druga grupa je dala 3,1 od maksimalno 7. Čini se da je pitanje loše postavljeno, budući da ne znam baš puno detalja o kloniranju i vjerojatno imam manje znanja o toj temi nego većina studenata koji su ispunili anketu.
Dakle, ove rezultate nisam spomenuo u glavnom tekstu ovog eseja.[Natrag]
