Za zauzimanje kritičkog stava prema tijelu, pa tako i stava feminističke kritike, kao prvo je potrebno prihvatiti denaturalizaciju tijela i utvrditi stav da je tijelo društvena konstrukcija. Tijelo je „društvena, kulturna i povijesna proizvodnja…”, ono je „materijalno utjelovljenje etničkih, rasnih i rodnih identiteta…” kao i „način spoznavanja svijeta te način spoznavanja i označavanja našega ,ja’” (Balsamo, 2001:309).
Svaki povijesni period, svaki stadij tehnološkog razvoja ljudskog društva sa sobom je nosio i određeni odnos prema tijelu, određene konstrukcije tijela kroz jednu ili više biopolitika koje se očituju kroz zahtjeve za kontrolom, disciplinom i nadziranjem tijela. Biopolitika tretira tijelo kao stroj koji se može disciplinirati: učiniti korisnim i poslušnim, pogodnim za uključivanje u aparat proizvodnje i u dominantne ekonomske tokove kapitalizma (Foucault, 1994:96–97). Određivanje granica prihvatljivosti, normalnosti i poželjnosti je uvijek dio tih zahtjeva. U trenutcima povijesnih i društvenih promjena koje su bile potaknute i novim tehnološkim postignućima dolazi do straha od novog, poput novih biopolitika i njihovih posljedica.
Biti na granici, na prijelazu, je ključan trenutak u kojem se od čovjeka očekuje prilagodba ili kritika, prepuštanje ili otpor. „Metafora granice pretpostavlja mogućnost pustog, neistraženog prostora” (Balsamo, 2002:284).
Granica je mjesto nastanka kiborga. „Tijelo kiborga označava granice onoga što je temeljna, neprepoznata struktura dane povijesne svijesti” (Gonzales, 2002:304). Kiborg je „hibrid” – nešto problematično za one koji su „zabrinuti za čistoću oblika, križanje vrsti i neprirodno miješanje” (Gonzales, 2002:307).
Prema Donni Haraway, feministikinji i autorici Manifesta kiborga:
„Kiborg se javlja kada su dvije vrste granica istovremeno problematične: 1. ona između životinja i ljudi i 2. ona između samokontrolirajućih, samopokretnih strojeva i organizama (posebno ljudi). Kiborg je lik koji se rađa tamo gdje se spajaju automaton i autonomija” (Gonzales, 2002.;298).
On je dokaz vremena u kojem živimo, „dok god ne izgubimo ili odbacimo žudnju i sposobnost za definiranjem identiteta” nećemo se moći osloboditi od „proganjajuće prošlosti pune razlika, povijesti, priča, tijela, prostora” (Gonzales, 2002:304). No kako se osloboditi ideologije dualnosti koja je u temelju moderne Zapadne tradicije (Needham, 1973) i koja jednoznačno vrijednosno određuje „suprotstavljene” pojmove? Priroda – kultura, muško – žensko, ljudi – životinje, crnci – bijelci, dobro – loše, istina – laž. Navedene opozicije smo možda odlučili smatrati nevažećima, neisključivima i zastarjelima no naša podsvijest će se pokoravati kulturno uvjetovanim binarnim opozicijama.1 Sklonost dualističkim podjelama se pokazala neuništiva i ključna u reprodukciji moći. Moć treba shvatiti kao „odnose snaga”, kao pozitivnu, proizvodnu i produktivnu, kao onu koja „producira stvari”, „stvara znanje, proizvodi diskurse” i proizvodi istinu (Foucault, 1994). Ako se u pružanju otpora moći koja sve vrednuje po dualističkoj logici utopija – distopija i muško – žensko, nastavlja na način da se ti pojmovi doista shvaćaju kao bitno suprotstavljeni ne postiže se željeni cilj. Takav otpor zapravo reproducira moć, služi joj kao oslonac, propušta ga kroz svoje tijelo.
Može li pojava novih tehnologija i novih društvenih prostora promijeniti načine otpora?
U 18. stoljeću jedan od zamišljaja kiborga je bio Gospodarica horologije nepoznatog autora koja prikazuje ženski lik nadograđen strojevima toga vremena: satovima i drugim preciznim mehanizmima. Jennifer Gonzales je ovaj prikaz protumačila kao „simptom predindustrijskog nesvjesnog” podržavanje „ideologije točnosti, rada i mehanizacije” te kao želju jednog dijela stanovništva „da drugi dio stanovništva postane mehanički” (Gonzales, 2002:300).
Druge autorice poput Bojane Kunst za ovakve prikaze kažu da:
„Umjetna žena simbolizira savršeno utjelovljenje patrijahalne želje da žena bude skladna u strukturi, funkcionalna u operativnosti, poslušna, dražesna, lijepa i u svome savršenstvu svedena na nekoliko temeljnih načela” te da je u povijesti moderne umjetna žena bila najčešći simbol „zastrašujuće hibridnosti između tehnološkog i organskog”
(Kunst, 2001:348).
Kao suprotnost tom muškom viđenju žene možemo postaviti fotomontažu Hannah Hoch iz 1920. Lijepa djevojka je „alegorija modernizacije” i prikazuje „iskustvo tijela u dijelovima” (Gonzales, 2002:302), tj. tijela kao „pukog objekta znanstvenog interesa” (Kunst, 2001:350).
Taj zahtjev moderne da „tijelo postane čisto i prazno”, podijeljeno (Kunst, 2001:350) kao i mit o apstraktnom pojedincu, o „iščezavanju tijela” (Kunst, 2001:349) je zadržan i u postmodernim prikazima i teorijama i predmet je kritike. Reprodukcija biopolitičkih zahtjeva određenog vremena se očituje i u umjetničkim djelima.
Feministička kritika o „postmodernom tijelu polazi od pretpostavke da su tijela uvijek rodna i obilježena rasom” (Balsamo 2001:311) čime se brišu dualističke granice i razmišljanje postaje teže za um koji je naviknut na zapadnjački dualizam. Materijalne kvalitete kao što su rod, rasa, seksualna orijentacija su „kulturno determinirane i diskurzivno izvedene” (Balsamo, 2001:312), produkt su odnosa moći i diskurzivne proizvodnje.
Utopija kiborga kao „bića u post-rodnom svijetu” (Haraway, 1991:150) je neostvarena. Kiborg kao „tehnološki čovjek” u postmodernom svijetu nipošto nije bestjelesan! Štoviše, kult tijela je poduprt tehnologijama, znanošću, medicinom, masovnim medijima i sl. Makar je tijelo razbijeno u funkcijske dijelove i kodove DNA, rodna granica između muškog i ženskog se još uvijek brani (Balsamo, 2001) i svako zamagljivanje granice se nelako prihvaća.
Jedna od mogućih interpretacija postmodernog tijela koja je predmet feminističke kritike je nestajuće tijelo Arthura Krokera. Njegova koncepcija prati povijesnu tradiciju gradnje „idealističkih apstrakcija” čovjeka, kao npr. političkog apstraktnog pojedinca. Feministička kritika mora uporno ponavljati da takvo nešto ne postoji, da je „materijalno tijelo stalni čimbenik postmodernog, ljudskog stanja” (Balsamo, 2001:12).
Kroker za ženska tijela govori da su „uvijek bila postmoderna” zato što su znala razotkriti društvene moći koje su ih htjele podčiniti. „Ženska su tijela uvijek služila kao tekst u kojemu su upisani dominantni mitovi maskulinističke kulture – mitovi koji su ta tijela htjeli definirati kao ono ,drugo’ muškarca… neposlušno, prijeteće, nemoguće kontrolirati” (Balsamo, 2001:311).
Jedna od autorica koja se protivi takvoj jednodimenzionalnoj tipologiji tijela je Anne Balsamo. Ona je izvela taksonomiju oblika tehnološke tjelesnosti iz cyberpunk romana Synners autorice Pat Cadigan te ju proširila na kontekst šire kulture. Uz nestajuće tijelo dodala je još tri tipa postmodernog tijela jer smatra da „postmoderno otjelovljenje nije jedinstveno diskurzivno stanje” (Balsamo, 2001:332).
Označeno tijelo nastaje kad se prirodno tijelo tehnološki transformira u znak kulture. To se događa pod utjecajem modne industrije na najmanje trajnom i najmanje invazivnom nivou ili npr. plastičnom kirurgijom gdje dolazi do trajne i drastične fizičke transformacije. Estetski kirurzi koriste nove tehnologije, poput kompjuterskih programa za generiranje slika za stvaranje nestvarnih tijela. Medicinski pogled je zamijenjen tehnološkom perspektivom, perspektivom računalnog programa i virtualne stvarnosti. Tijelo se ponovno reducira na predmet znanstvene intervencije, fragmentira i podčinjava normativnom pogledu. Estetski kirurzi su najčešće muškarci a pacijenti su najčešće žene. Žensko tijelo je rekonstruirano, tehnološki izrezivano u skladu sa kulturnim i ideološkim standardima ljepote (Balsamo, 2001:319–322).
Drugi tip je potisnuto tijelo. Težnja potiskivanju materijalnog tijela je dovela do redefiniranja tijela kao sučelja stroja. No tehnologije vizualizacije imitiraju, predstavljaju, čak i ponovno stvaraju stvarnost. Kiberprostor je računalno generiran prostor, nov društveni prostor postmodernog bitka. Korisnik kroz njega biva manipulacijom položaja oka i ruke. Takav način spoznavanja svijeta je u skladu sa retorikom cyberpunk romana u kojima je ,tijelo’ samo mrtvo meso a um je pravo ,ja’. Tijelo nam samo smeta dok gledamo film, igramo video igricu ili putujemo kiberprostorom. No naše materijalno tijelo nikada ne nestaje, makar mi usvojili tehnološki pogled do te mjere da je perspektiva shvaćena kao organizirano mjesto znanja. Ono što vidimo smatramo znanjem, istinom i stvarnošću. Virtualna stvarnost obećava iluziju potpune kontrole nad okolišem, prirodom i najvažnije – tijelom. Mogućnost da za sebe izaberemo oblik tijela ili ne-tijela koji želimo, ne znači da ćemo to i učiniti i da ćemo izabrati nešto drugo od tradicionalnih rodnih i rasnih obilježja ljepote, snage i seksualnosti. Rekonstruirano tijelo ne znači i rekonstruirani kulturni identitet. Pretpostavka da su hakeri slijepi za boju i rod pogrešno pretpostavlja da su komunikacijski kanali rodno i kulturno neutralni. Makar su tehnologije nove, reproduciraju se iste tradicionalne pripovijesti o tijelu obilježeno rasom i rodom (Balsamo, 2001:324–327).
Sljedeći tip tijela radeće tijelo, je moguća opozicija nestajućem tijelu. Osobito ako nestajućem tijelu pripišemo muški rod a ,radećem’ ženski. ,Radeće tijelo’ je bilo koje reproduktivno tijelo. Majčinsko tijelo i proizvodno tijelo radnika. Ta tijela su nevidljiva u postmodernom društvu makar su ključna za opstanak društva. Majčinsko tijelo se sve više tretira kao tehnološko, maternica kao spremnik za fetus, te je izloženo tehnološkim intervencijama, dekonstrukcijama i disciplini. Vizualizacije fetusa stvaraju novi kulturni identitet te fetus postaje „najvažniji pacijent u porodiljstvu”. Radna tijela su i tijela radnika, a ženska tijela se smatraju stvorenima za rutinizirani i precizan rad. Ti poslovi su slabije plaćeni i odraz vjerovanja u žensku inferiornost (Balsamo, 2001:322–324).
Za razliku od radećeg tijela nestajuće tijelo je odraz muških snova o transcendiranju tijela i besmrtnosti. Uporno obećaje brisanje kulturnih granice roda i rase, no u tome ne uspijeva niti nikad neće.
Nadomještavanje ljudskih dijelova sa umjetnim i dalje ima rodna obilježja pa čak i potpuno kiborgizirana bića možemo podijeliti na 'ratne strojeve' i 'seksi robotice'. A ako bi tijelo i nestalo u kiberprostoru onda bi rodni identitet funkcionirao kao specifični logički sustav.
Procesi digitalizacije tijela su jedna od metoda biopolitike. Na primjer Human Genome Project (Projekt ljudskog genoma), u kojem se nastoje pohraniti ljudski DNA kodovi, ima široke etičke implikacije. Pokušaj otkrivanja evolucijskih povijesti i otpornosti na bolesti pojedinih populacija ukazuje na opsjednutost čistim i zdravim. Točnost tih informacija i njihovo korištenje koje može sezati od uvjeta za prijavu za životno osiguranje do manipulacije genima je razlog za zabrinutost. Također i nevidljivi digitalni identiteti koje svatko od nas posjeduje kao članske iskaznice ili bankovne kartice predmet su zloporabe i krađe identiteta. Pojmovi privatnosti i tjelesnog identiteta su izmijenjeni. Digitalizirane reprezentacije tjelesnog identiteta utječu na materijalna tijela (Balsamo, 2001:327–332).
Ispostavlja se da su i tijela kiborga oblikovana politikom. Možda „novi društveni prostor zahtijeva novo društveno biće” (Gonzales, 2002:304) no rodni i rasni identitet nije nestao. Biopolitičke moći ne prestaju s podčinjavanjem i discipliniranjem tijela. Ispostavlja se istinitom izjava Jarona Laniera, pionira virtualne stvarnosti i osnivača prve tvrtke koja se bavila njenim stvaranjem, koji je rekao da „sve što ima fizički svijet ima i virtualna stvarnost”.
Kulturna i biopolitička determinacija se ugradila i u cyber svijet i kroz njega i u njemu utječe na tjelesnost i izvan cyberspacea. Možda čovjek nema tijelo u cyberspaceu, ali „tijelo ima čovjeka” (Kunst, 2001:354).
____________________
1. Jedan od primjera koji pokazuje kako je diskriminaciju prisutna i na nesvjesnom nivou je Implicit Association Test (Gladwell 2005.;77–85). Taj psihološki test ukazuje da za neke pojmove imamo snažne asocijacije i da ćemo na primjer biti skloniji upariti pojam „karijera” sa pojmom „muškarac” nego sa pojmom „žena”, isto tako pojam „lijep” sa pojmom „Europljanin” nego „Afro-Amerikanac”. Test postaje kompliciraniji i zanimljiviji kada neki pojam trebamo upariti sa druga dva, naizgled, suprotstavljena pojma.
Primjer Implicit Association Racial Testa bi izgledao ovako:
| European American | African American | |
| Bad | Good | |
| ......................................Hurt...................................... | ||
| ......................................Evil...................................... | ||
| ....................................Glorious.................................... | ||
Gladwell navodi kako 80% ljudi koji su se podvrgli tom testu (može se testirati on–line na URL: https://implicit.harvard.edu/implicit/) ima „pro-bjelačke” asocijacije makar oni sami možda nisu bijelci. To potvrđuje da su svi pripadnici u kulturi izloženi pozitivnim asocijacijama sa dominantnom grupom.[Natrag]
