Andrea Mešanović
Kako smo već spomenule u ovom eseju bavit ćemo se afirmativnom akcijom u domeni spolne diskriminacije. Iako danas postoje zakoni koji sprečavaju diskriminaciju, ona je i dalje prisutna te se njezine posljedice osjećaju posvuda, pogotovo kod zapošljavanja. Istraživanja koja su se provodila otkrila su rezultate koji potvrđuju kako žene zarađuju manje od muškaraca za istu vrstu posla, češće obavljaju slabije plaćene poslove te su rijetko prisutne na višim i odgovornijim mjestima zaposlenja. Također, navodi se činjenica da je žena s istim kvalifikacijama i relevantnim zaslugama sporije napreduje od svojih muških kolega (Prijić–Samaržija, 2007).
Kod spolne diskriminacije možemo vidjeti dva tipa diskriminacije. Riječ je o otvorenoj i prikrivenoj diskriminaciji osoba.
Ovaj oblik diskriminacije javlja se u slučajevima kada je osoba podvrgnuta diskriminaciji samo zbog toga što je žena. Razlozi za ovakvom diskriminacijom mogu biti razni, krenuvši od predrasuda kao što su odbojnost prema ženi u javnim djelatnostima do stava kako je muškarac taj koji mora zarađivati više od žene ili da žena ne smije i nije kompetentna da bude nadređena muškarcu. Također se navode stavovi koji tvrde da su žene iracionalne. Upravo je ovo tip diskriminacije koji opisuje stereotipne situacije u kojima poslodavac ne želi zaposliti ženu jer vjeruju kako je određeni posao stvoren za muškarca. Istaknuti filozofi poput Platona, J. J. Rousseaua, G. W. F. Hegela, J. Benthama, S. Freuda imali su svoje esencijalističke stavove prema ženama te su vjerovali kako postoje dvije različite ljudske prirode: jedna muška i druga ženska. Ženska priroda je takva da u javnoj domeni nije djelotvorna i upravo je privatna domena ženin kontekst. Njezina domena ne omogućuje joj funkcioniranje prema racionalnim i objektivnim pravilima. Mislilac J. J. Rousseau ističe stav kako postoje različite vrste vrlina pa tako žena ima vrline poput blagosti, požrtvovnosti, sentimentalnosti i urednosti, za razliku od muškarca kojeg diče vrline poput neovisnosti, racionalnosti, kompetitivnosti.
Isto tako Rousseau ističe kako su vrline koje ima žena ujedno mane za muškarca (S. Okin, 1990). Istu tezu daje i G. W. F. Hegel, a ujedno napominje kako nije slučajno da je žena usredotočena na obitelj gdje su bitni osjećaji i subjektivnost. Tome je tako upravo iz razloga što je to ženska priroda, odnosno, kako i sam Hegel kaže to je urođeno prema božanskim zakonima. Ako gledamo državu koja je izgrađena na razumu i zakonima, onda to zahtjeva i univerzalnu perspektivu. Ova teza nas upućuje na to kako ovakve vrline ne pripadaju ženi, te je ona stvorena isključivo za privatnu sferu. Ali, Hegel ističe, za razliku od Rousseaua, kako muškarac može živjeti u obje sfere pa tako racionalnost može spojiti sa osjećajima i obitelji, dok je ženina subjektivnost nespojiva sa javnom sferom. Žena ne može živjeti potpuni etički život upravo iz razloga jer je usmjerena na obitelj i ograničena osjećajima, a to ujedno predstavlja prijetnju zajednici i razumu na kojem se temelji ljudski zakon (G. W. F. Hegel, 1979).
Filozof poput Jeremya Benthama, koji se isticao svojim političkim stajalištima, smatrao je kako je nemoguće za ženu da se povodi za utilitarizmom, iz razloga što je njena nesposobnost esencijalna i na taj način ne može univerzalizirati moralne sudove, što pak sprečava njeno djelovanje u političkoj areni. Ako gledamo sa strane psihologije možemo vidjeti kako je S. Freud također isticao kako je žena čuvar obitelji, a time ujedno i neprijatelj civilizacije, jer se civilizacija temelji na pravima, pravdi i zakonima.
Izreke poznatih mislilaca poput: „Žena je biće koje se odijeva, brblja i svlači.” (Voltaire), potvrđuje samo stajališta i mišljenja koje je tada postojalo i odnosilo se na žene. Taj povijesni razvoj ideja stvorio je društvene prakse na koje se danas gleda kao diskriminirajuće za žene.
Prekrivena diskriminacija je takav oblik diskriminacije kojeg je u većini situacija teže prepoznati. Ovaj oblik nije temeljen na uvjerenjima o prirodi žena, već se temelji na ekonomskim ili pragmatičkim razlozima. Primjer situacije u kojoj se javlja prekrivena diskriminacija nije kada poslodavac preferira muškarca, a ne ženu, jer je on sposobniji, već kada smatra kako će žena imati obveze prema kućanstvu i djeci te će to ujedno utjecati na njezinu koncentraciju na poslu. Kako vidimo prikrivena diskriminacija nema za cilj sakriti oblike diskriminacije zbog zakonske regulative koja zabranjuje spolnu diskriminaciju, već je ovo oblik diskriminacije koji je motiviran jednostavnim i jasnim razlogom, a to je profit. Ističemo kako to nimalo ne opravdava prikrivenu diskriminaciju kao takvu jer je ovdje također riječ o zakidanju žena, nego ova još pridonosi postojećoj nepravdi i kažnjava žene zbog društvene pozicije radi koje one već ispaštaju. Pozicija žene služi kao isprika za njeno nezapošljavanje za određeni posao. Ovaj oblik diskriminacije nema nikakvo opravdanje i jednak je kao i otvorena diskriminacija, ženi ne omogućava ostvarivanje potencijala i životnog plana, a da ne govorimo kako ujedno narušava temeljna ljudska prava.
Nakon iznošenja stavova dvije bitne struje vezane za spolnu diskriminaciju i utvrđivanja kako su obje moralno i zakonski nedopustive, došle smo do dijela kada trebamo iznijeti načine kojima bi se trebala spriječiti diskriminacija i time doći do stanja jednakosti.
Kako bismo došli do stanja jednakosti, javili su se programi pod nazivom ‚afirmativna akcija,’ kojima je za cilj ispraviti nepravde uzrokovane spolnom diskriminacijom. Riječ je o djelovanju na način da se diskriminira muškarca kako bi žena imala korist i na taj način dolazi do izjednačavanja položaja. Afirmativna akcija još je poznata pod imenom ,obrnuta diskriminacija.’ Afirmativna akcija također je podijeljena u dvije skupine. Skupina koja je orijentirana na prošlost (backward looking) i skupina koja je orijentirana na budućnost (forward looking) (A.Goldman, 1979).
Ovaj pristup djeluje na način da kompenzira nepravdu. Naime, kada se nekome učini nepravda treba djelovati na način da ta nepravda bude nadoknađena. Ako gledamo situaciju kroz povijest, žena je uvijek bila ta koja je bila diskriminirana od strane muškaraca. Upravo je program afirmativne akcije zamišljen na način da im se nadoknadi šteta koja im je učinjena u prošlosti. Tako bi sada žena bila ta koja bi imala prednost pri zapošljavanju i povlašteni položaj, bez obzira na kvalifikacije koje posjeduje. U određenim situacijama kada je manje kvalificirana od protukandidata koji je muškarac, prednost treba ipak dati ženi jer je muškarac taj koji je glavni razlog slabijoj kvalifikaciji žene.
Ovaj pristup nema za cilj kompenzirati diskriminaciju u prošlosti, već stvoriti buduće dobro. Cilj je stvoriti više jednakosti, više pravednosti, pogotovo više mogućnosti za sve. Ovaj oblik programa želi zaštititi položaj žena, a istovremeno spriječiti kršenja prava ostalih i na taj način stvorit društvo u kojem je diskriminacija smanjena ili potpuno iskorijenjena. Unutar ovog pristupa javljaju se dva argumenta. Jedan je argument uzora, koji se zalaže za tezu da svi mi imamo uzore na koje se ugledamo i na taj način imamo veću volju i želju za uspjehom. Gledamo druge žene kako su uspjele, i samim time dobivamo veće samopouzdanje da i mi možemo uspjeti.
Drugi argument koji se javlja je argument raznovrsnosti. Ovaj argument ističe kako je potrebno da žene dolaze na vodeća mjesta jer na taj način osigurava se raznovrsnost i tako dobivamo širu osnovu za djelovanje.
Iz ovoga možemo zaključiti da svaki povlašteni tretman jedne osobe povlači za sobom zakidanje druge osobe. Zastupnici afirmativne akcije bez obzira na sve tvrde kako je diskriminacija muškaraca opravdana. Moguće je da će se povećati i osjećaj podređenosti i samopodcjenjivanja među ženama budu li one zapošljavane na temelju nadoknade za oštećenost, a ne prema sposobnostima ili kvalifikacijama.
Sada kada smo iznijeli argumente u korist programa afirmativne akcije, iznijet ćemo i stavove koji se odnose protiv programa afirmativne akcije. Protiv programa afirmativne akcije ističu se tri pravca:
Ovaj pravac zauzima stajalište kako je svaka diskriminacija pogrešna što implicira da je i program afirmativne akcije pogrešan. Ističu kako moralno opravdanje nikako ne može biti opravdanje za povredu prava i zakona. Ugrožavanjem tuđih prava ne dolazimo do jednakosti.
Zastupnici ove pozicije tvrde kako nema zakonske osnove za nadoknadu štete koja je u prošlosti učinjena ženama. Nadoknada bi bila moguća samo ukoliko je postojao zakon u vrijeme kada je šteta učinjena (Prijić– Samaržija, 2007).
Ujedno, možemo istaknuti kako nisu sve žene trpjele diskriminaciju. Uzmimo za primjer bogatu i dobro situiranu ženu i siromašnog muškarca, u kojem je očito kako je žena u boljoj poziciji od muškarca.. Što se tiče nadoknade na štetu, najprimjerenija bi bila ona koja bi bila spolno neutralna.
Ova kritika tvrdi kako program afirmativne akcije ne može stvoriti pravednije društvo iz razloga što proizvodi nove nepravde. Svojim programom stvara žrtve diskriminacije koje će se i same moći pozvati na taj program što nas vodi u beskonačni regres. Ako preferiramo slabije kvalificirane žene pred bolje kvalificiranim muškarcima, dovest ćemo se do opadanja kvaliteta rada što je negativna posljedica za društvo
(L. P. Pojman,1992).
Afirmativna akcija ne smije se zalagati za kažnjavanje muškaraca koji nisu posredno sudjelovali u diskriminiranju žena. U ovom slučaju odgovornost mora biti individualna. Isto tako nijednu osobu ne smijemo koristiti kako bismo ostvarili društvene interese, a uvijek valja imati na umu da diskriminacija bilo muškaraca, bilo žena nikada nije opravdana.
Moramo istaknuti kako je naš stav takav da se u potpunosti slažemo da žena dobije posao ako joj je kvalifikacija veća od muškarčeve, ali ako imamo slučaj u kojem je njihova kvalifikacija jednaka, predlažemo da se prednost da osobi čiji je spol u manjini u ustanovi koja zapošljava. Ovaj prijedlog je već prisutan i kao praksa u određenim ustanovama. Uzmimo situaciju u kojoj određena obrazovna ustanova traži novog profesora i na radno mjesto se prijave muška i ženska osoba jednakih kvalifikacija, iz čega slijedi da se pri zapošljavanju treba gledati čiji spol je u manjini u toj obrazovnoj ustanovi.
Smatramo da je ovo puno bolje rješenje u odnosu na program afirmativne akcije koji jednu diskriminaciju rješava drugom i tako upada u zatvoreni krug. Svaka diskriminacija treba biti spriječena jer samo tako možemo stvoriti bolje društvo. Sprečavanje diskriminacije ne smije biti iznimka, već pravilo, a naš cilj treba biti osiguravanje jednakih mogućnosti svima bez obzira na spol, rasu ili naciju, odnosno stvaranje i očuvanje pravednog i jednakog društva.
Mirela Fuš
Profesorica Snježana Prijić–Samaržija s Odsjeka za filozofiju FFRI-a predlaže umjereni oblik afirmativne akcije (UAA) koji bi trebao oslabiti primarni oblik afirmativne akcije na koji se referiralo u navedenim kritikama te koji ona naziva strogom afirmativnom akcijom (SAA). Ukratko ćemo prikazati što ona predlaže s tim programom.
Na samom početku ona obrazlaže kontekst problema te govori kako je SAA nastala kao reakcija vlasti koja ima obavezu štiti prava svih građana te da kritičarima SAA nije cilj braniti otvorenu i prikrivenu diskriminaciju, već dokazati kako SAA nije primjeren način na koji vlast nastoji riješiti problem diskriminacije. Izgleda kako kritičari smatraju da SAA proizvodi jednaku količinu zla kao i otvorena i prikrivena diskriminacija, no tu se ona slaže s Dworkinom (Dworkin, 2000) koji tvrdi da je primarna diskriminacija ipak zloćudnija od programa SAA te da neki smatraju da je ona nužna, ali samo privremeno, dok moralni status tih dviju praksi ne može nikako biti jednak.
Ipak, smatra kako SAA ima moralno i zakonski neobranjive nedostatke te navodi argumente protiv SAA: a) prigovori zakonskom statusu SAA; b) argumenti protiv kompenzacijskog opravdanja SAA uključujući i opravdanje diskriminacije nad muškarcima; c) kritiku prema kojoj programi SAA kriterij nagrađivanja prema zaslugama zamjenjuju spolno obojenim kriterijima. Unatoč tome ona smatra kako program AA može preživjeti te pokušava obraniti UAA i to na oslabljenoj verziji kompenzacijskog i utilitarističkog pristupa.
Ono čemu bi (prema njoj) svaka praksa afirmativne akcije morala udovoljiti jest:
Reći ćemo i nešto više o:
Tradicionalna je pretpostavka načelo prema kojem najbolji položaji u društvu trebaju pripasti najkvalificiranijima ili najstručnijima. Meritokraciji se pristupa s argumentima za i protiv, s pozivanjem na pravednost1 ili na djelotvornost2. S. Prijić–Samaražija, iako se slažući s (ne)djelotvornošću kvalifikacija, smatra kako je nagrađivanje prema zaslugama pravedno prema pojedincu, a i cijelo društvo čini efikasnijim.
Ona nastoji neutralizirati postojeću zakinutost žena, a da pritom ne ugrozi načelo zasluga. „Prema prijedlogu UAA, preferencijalni tretman žena bit će opravdan samo u onim slučajevima u kojima su one jednako kvalificirane kao i njihovi muški protukandidati (i, dakako, u situacijama u kojima su žene bolje kvalificirane).”
Iz tehničkih je razloga nemoguće precizno odrediti sam gubitak i svaka se naknada čini proizvoljnom. Prema istom se principu povlače beskonačne naknade. UAA privilegiranjem jednako kvalificiranih kandidata ženama daje šanse, za koje su statistički, zakinute te se tako ne postiže samo kompenzacija prošlih nejednakosti već i neutraliziranje i mogućnost uspostavljanja jednakih mogućnosti. Tretman bi se ipak primjenjivao na žene kao na „skupinu jer izgleda da će pripadnost toj skupini donijeti veće šanse za diskriminaciju.”
Takav program ne bi umanjivao pravednu šansu za uspjeh muškarca ispod razine koju bi imao u pravednom društvu u kojem bi i žene i muškarci imali jednake mogućnosti na temelju zasluga, već ih umanjuje samo utoliko da ih iz privilegirane pozicije dovodi u ravnopravnu.
S obzirom da bi bilo prihvaćeno načelo zasluga, većina prigovora upućena SAA ne bi bila primjenjiva na UAA, već bi se stvorila bolja selekcija koja bi se temeljila na zaslugama. Argumenti o modelima–uzorima dobivaju na snazi, a povećala bi se i zastupljenost žena u sektorima u kojima su u manjini.
Slažući se s otprije navedenim o SAA, te uvažavajući pomake koje UAA ima u odnosu na SAA i diskriminaciju, ipak postoje situacije u kojima je i umjerena (a kamoli stroga) afirmativna akcija opasnost jer predstavlja jaku diskriminaciju muškaraca, ali je i demotivirajuća za žene. Problemi SAA jasnije su vidljivi nego oni kod UAA koji otvaraju put mogućim komplikacijama i apsurdnostima koje proizlaze iz te sofisticiranije, odnosno umjerene prakse AA. Stoga ih valja i prikazati.
1. opći prikaz odnosa prednosti zapošljavanja kod SAA, UAA i DISKRIMINACIJE
| KVALIFIKACIJE | PROGRAMI AA | DISKRIMINACIJSKA PRAKSA | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| SAA | UAA | |||||
| ŽENE | MUŠ. | ŽENE | MUŠ. | ŽENE | MUŠ. | |
| VEĆE | + | - | + | - | -(+) | +(-) |
| JEDNAKE | + | - | + | - | - | + |
| MANJE | + | - | - | + | - | + |
Zbog društvenih nejednakosti i diskriminacije u prošlosti današnje obrazovne institucije s obzirom na (ne)popularnost i segregaciju muški–ženski poslovi još uvijek „proizvode” nejednak omjer jednako kvalificiranih muškaraca i žena, a takva je struktura na današnjim Sveučilištima najčešća. Uzmimo kao primjer dva fakulteta: A) jednak stupanj naobrazbe kontinuirano završava više žena, a manje muškaraca3 i obratno; B) jednak stupanj obrazovanja kontinuirano završava veći broj muškaraca, a manje žena4. Koje će posljedice proizaći nakon provedbe programa UAA? Na problem ćemo ukazati na primjeru gdje su posljedice najizraženije, a to je onaj pod A).
Pravilo kaže da će se, u slučaju kada muškarac i žena imaju jednake kvalifikacije i kada žena ima veće, zaposliti žena. U svim preostalim slučajevima zapošljava se muškarac.
Dakle kada se popune sva mjesta na najvišim položajima, ostatak nezaposlenih žena i svi muškarci prelaze iz kategorija K1 u K2 gdje će najprije žene iz K1 imati prednost pred muškarcima iz K1 i K2, a nakon njih dolazi do zapošljavanja muškaraca iz K1 te žena iz K2, a nakon toga do muškaraca K2, ostane li mjesta. Najvjerojatnije se (svi) muškarci iz K2 (ali i neke žene iz K2) neće moći zaposliti na razini kvalifikacije K2 te će se krenuti zapošljavati u K3. U K3 će opet prednost imati, ostanu li, žene iz K1 pa muškarci iz K1, nakon toga žene iz K2 pa muškarci iz K2, a naposljetku na red dolaze žene iz K3, nakon njih muškarci iz K3.
Kako je nerazmjerno veći broj žena u svakom segmentu, vrlo je vjerojatno da će se najteže ili se uopće neće moći zaposliti muškarci unutar svojih kvalifikacija. Tako se muškarci iz K1 gotovo nikad neće zapošljavati u svojoj kvalifikaciji K1 jer će ih istisnuti sve žene te će oni i preostale žene iz K1 morati tražiti posao u K2 i/li K3 što znači da će „krasti mjesta” onima iz K2 i K3, a muškarci i žene iz K2 „krast” će mjesta onima iz K3. Muškarci iz K3 neće se na kraju reda nikako moći zaposliti.
Na taj način stvaraju se dva pritiska, no u oba su ugroženiji muškarci. Jedan je onaj gdje se kao na klizećoj padini muškarci i žene iz više kategorije spuštaju u nižu. Drugi je taj što muškarci (i neke žene) muškarcima (ženama) uzimaju mjesta jer se nisu mogli zaposliti u skupini svoje kvalifikacije zbog toga što su prednost uvijek imale jednako kvalificirane žene. K2 bi i prema Gaussovoj krivulji bila najopterećenija skupina.
Također, bilo bi se najrizičnije, ali za neke ipak neizbježno, školovati za K3 skupinu jer oni iz nje gotovo nikada ne bi dobili posao, a školovanje za K1 i K2 u nekim je slučajevima nepotrebno, stoga i iracionalno, pogotovo ako se zna da će se ti muškarci (i neke žene) zaposliti na mjestu s kvalifikacijom niže. Školovati se za K3 bilo bi najrizičnije, a za K1 najapsurdnije.
Ovakav sustav također nosi velik stupanj demotivacije, pogotovo za muškarce iz K3 skupine i one iz K1. Oni iz (naj)viših kvalifikacijskih skupina uvijek će se morati kvalificirati za više, a radit će u nižim kvalifikacijskim skupinama, a najbolje će proći žene na vrhu (K1). Na taj će se način povećati broj žena na najvećim pozicijama, a umanjiti ili nestajati muškaraca na njima. Na neki način dobit ćemo dvostruku diskriminaciju koja će se ticati i žena i muškaraca.
Ovo je primjer ekstremnog slučaja, koji u nekim strukama sve više postaje stvarnost, jer se sve više žena (što zbog oslobođenja, ali i pritiska izazvanog tim oslobođenjem) školuje za najviše kvalifikacije što samo po sebi nije loše, no ono je jednim većim dijelom i posljedica duge socijalne potisnutosti žena te se ekspanzija žena na vrhove može slikovito opisati i kao reakcijom po principu trećeg Newtonova zakona.
Umjesto rješenja koji se temelji na homogeniziranju jedinki istoga spola i (negativnom) privilegiranju, trebalo bi svaku jedinku od samog početka motivirati i bolje tretirati u smislu da dobije mogućnosti da postigne dobre kvalifikacije dok bi s druge strane bilo vrlo važno osigurati dovoljan broj radnih mjesta. Tako bi načelo sposobnosti i zasluga ostalo očuvano, a nitko ne bi trebao biti spolno diskriminiran. Onima koji su trenutno u lošoj poziciji, trebalo bi pomoći bez obzira jesu li muškarci ili žene te svima omogućiti posao i osigurati mogućnost dokvalifikacije s obzirom na kvalifikacije, a ne na spol.
Za kraj, možda nekima utopijski, umjesto da se stvara nezadovoljstvo, potrebno je stvarati što veću mogućnost obrazovanja i zaposlenja; isticati jednakosti spolova i vrijednosti svakog pojedinca; ne činiti nepravdu muškarcima; poći od djece, gdje se najčešće čine prve nepravde, te se vratiti kroz njih na početak. A da bi se moglo (po)krenuti, potrebno je hrabro posegnuti i u druge strukture.
____________________
1. Rawls, Dworkin i Wasserstrom odbacuju načelo zasluga kao ključan kriterij stjecanja dobara.[Natrag]
2. Ingram smatra kako kvalifikacije nisu uvijek ispravni indikatori sposobnosti obavljanja nekog posla do te mjere da mogu biti i irelevantni. Točno je da pritom ona uviđa razliku između reputacijskih i objektivnih stručnjaka.[Natrag]
3. Npr. Pedagoški fakultet[Natrag]
4. Npr. Tehnički fakultet[Natrag]
