IN THE NEAR FUTURE CORPORATE NETWORKS REACH OUT TO THE STARS;
ELECTRONS AND LIGHT FLOW THROUGHOUT THE UNIVERSE
THE ADVANCE OF COMPUTERIZATION, HOWEVER, HAS NOT YET WIPED OUT NATIONS AND ETHNIC GROUPS
Ghost in the Shell naziv je kultnog cyberpunk anime uratka redatelja Mamoru Oshiija.
Zapravo se radi o 攻殻機動隊 Kōkaku Kidōtai, čiji je doslovni prijevod „Pokretna oklopna policijska jedinica”, naslovu koji je spretno preveden na engleski kao „Duh u ljušturi” što implicitno već u početku nagoviješta bioetičku problematiku.
No krenimo redom. Kratki uvod u anime ne postoji, ali jako sažet uvod bio bi; anime je pojam koji označava svaki oblik japanske animacije; animacije specifično japanskog izraza i sa mnoštvom žanrova. Utoliko je anime zanimljiv kao medij za preispitivanje suvremenih procesa i bioetičke problematike zato što se zaista radi o poligonu na kojemu se gledatelje suočava sa problemima okoliša, tehnologizacije, urbanizacije, globalizacije, umjetne inteligencije, animizma i života općenito te – važno za ovaj članak – mogućnostima spajanja duha i tehnologije, stvaranja kiborga koji će, ako je vjerovati Donni Haraway, jedini biti u stanju opstati u budućem postgeneričkom svijetu (Marshall, 2004).
„Duh u ljušturi” bavi se, između ostaloga, upravo tematikom spajanja duha/duše i tehnološkoga tijela (ženskoga tijela, da budemo precizniji) – što dovodi do dodatnoga produbljenja teme, jer Mamoru Oshii je,čini se, znao točno što radi kada je mangu obradio i napravio napet i filozofskim implikacijama impregniran anime.
Film Ghost in the Shell (GITS) nastao je 1995. kao adaptacija mange, japanskoga stripa autora Shirowa Masamune (1989) i ono što prvo upada u oči jesu razlike; ne samo u likovima koje pronalazimo u ovoj mangi i ovom anime; već i u porukama što ih autor svojim gledateljima prenosi. Nakon anime filma, Oshii je snimio i nastavak, a treći dio režirao je drugi redatelj, lišivši tako GITS njegove slojevitosti i težine. Dvije zanimljivosti kojima se možemo nadovezati na ovaj sažeti kronološki prikaz jesu; remake filma 2008. i otkup prava, čime je DreamWorks stekao mogućnost snimanja igranoga filma, sa Stevenom Spielbergom kao redateljem – nažalost ili na sreću, još će se pokazati.
GITS nudi distopijsku viziju (mogućeg) svijeta budućnosti, a osim toga nudi i jednu verziju potrage za vlastitim duhovnim identitetom, jer Kusanagi Motoko, junakinja filma, prije svega želi saznati posjeduje li uopće duh ili dušu koji pokreću njeno biće, premda je ona u potpunosti – stroj.
Kusanagi je pripadnica spomenute oklopne jedinice u vlasništvu jedne od velikoga broja korporacija koje će monopolizirati život budućnosti. Ona izvršava zadatke koje dobiva s vrha, a kada se suoči sa posebnim hakerom „Puppet Masterom” ili Lutkarom, ona se neće suočiti samo sa opasnim zlikovcem, nego i sa samom sobom, sa svijetom oko sebe i mogućnostima opstanka. Osim što se time što je junakinja filma ženska osoba (a Oshii ništa nije napravio slučajno) susrećemo sa feminističkom problematikom, time što je Kusanagi stroj, kiborg, suočavamo se sa problemom dosega razvoja tehnologije i animizma – je li moguće da se u nečemu što je čovjek osmislio, izradio i oblikovao kao stroj rodi svjesno živo biće koje možda ne diše, ali zato itekako dobro misli?
She was born in the net
Sa ženskim tijelom, ovaj anime prevazilazi granice tipične znanstvene fantastike, svijet koji se općenito veže uz muški diskurs, bez obzira na to što i ovaj prikaz svijeta počiva na cyberpunk svijetu ispunjenome robotima, kiborzima, računalima i inim mecha pojavnostima. Ovaj je svijet očigledno prožet prisutnošću drugog, a to „drugo” je žensko i ženstveno (barem u okviru pojmova kojima se koristimo kada definiramo ženskost i ženstvenost – bez daljnjeg ulaska u kompleksnu problematiku stereotipizacije…).
Susan J. Napier rekla bi kako Oshii koristi ranjivo žensko tijelo i ženstveni lirski modus kako bi ukazao na ranjivost svih ljudskih bića u svijetu koji intenzivno postaje podložan okrutnim i neshvatljivim izvanjskim silama. (Napier, 2000:112) Za razliku od nekih drugih anime mecha uradaka 
(Akira, Neon Genesis Evangelion), glavni se lik ovdje ne pokušava boriti protiv svijeta tehnologije; ona ga prihvaća, težeći pritom krajnjem oslobađanju od bilo čega fizikalnog, organskog ili materijalnog u bilo kojem obliku; sve kako bi njezin duh mogao naposljetku slobodno lutati.
GITS ukida ograničenja suvremenoga industrijaliziranoga svijeta, pretpostavljajući pritom da je savez tehnologije i duše na kraju ipak moguć i, dapače, da taj savez u konačnici može biti uspješan. Uostalom, film se ne zaustavlja tek na pukom preispitivanju utvrđenih kategorija stroja i duha/duše, već stremi odgovaranju na pitanje što uopće znači biti normalan u 21. stoljeću. Zanimljivo je da, odgovarajući na ova pitanja, film djeluje iz specifično ženskoga modusa pa postaje značajan i zbog feminističkoga diskursa kojime se poigrava.
Naposljetku, gledatelj uočava jednu (na prvi mah zapanjujuću) mogućnost koja implicira prevazilaženje granica tjelesnosti i tehnologije, jer Kusanagi na kraju filma za sobom ostavlja svoje tijelo i postaje lutajući duh. A to i nije tako pesimistično, zar ne?
Problem filma jest sljedeći: bez obzira na to što prikazuje savršeno žensko tijelo u njegovoj nagosti, cijeli je uradak neobično de–genderiziran, time što je seksualnost minimalizirana
(Corbett, 2009).
Ha! (za one koji su se ponadali) GITS je tehnomedij kojime dobivamo prvenstveno uvid u svijet mogućnosti – pravi jednosatni imaginarij kojemu svrha nije da daje odgovore, nego da postavlja pitanja (to je za one koji su se ponadali rješenju).
U svim svojim vidovima ovaj anime preispituje mogućnosti budućnosti čovječanstva, a to su ponajprije mogućnosti tehnologizacije i kiborgizacije. Ali GITS preispituje i žensku poziciju u svijetu budućnosti i to ne poziciju žene kao puke pripadnice novoga svijeta, nego kiborgizirane žene koja je ujedno i (opet) plemenito sredstvo na putu prema fuziji duše (uma) i tehnologije;
„GITS za razliku od ostalih mecha uradaka ima izraženo snažnu crtu „ženske” senzibilnosti – senzibilnosti definirane tradicionalnom ženskom povezanošću sa nadnaravnim i iracionalnim, sa unutrašnjošću i refleksijom” (Napier, 2000:105–106).
Kada se osvrnemo na ulogu žene u prošlosti, naš nam kratki pogled u stanje uglavnom podređene uloge žene (žene majke i žene supruge) otkriva koliko je zapravo drugačiji svijet koji nam nudi Oshii. Činjenica da je žena u ovome slučaju kiborg navodi nas na sretnu pomisao da ćemo u visoko tehnologiziranome svijetu napokon biti u mogućnosti ostaviti iza sebe i maskulinizirane i feminizirane vizije svijeta te ćemo zauzeti poziciju, ne androgenoga, nego novogeneriranoga duha. Više neće biti važno u kakvoj se to ljušturi naš duh našao 
(ženskoj ili muškoj), nego kako postići da naš duh pronađe svoje mjesto u novome umreženome svijetu.
Kusanagi je uopće teško prevesti, tj. teško je prevesti kiborga koji posjeduje svijest jednaku onoj čovjeka. Tehnologija će nam teško pomoći da razriješimo pitanja čovjeka. Kusanagi neprestano pokazuje kako nije načisto sa svojim kiborškim identitetom, a pogotovo nije self–satisfied autonomy, kakvom kiborge etiketira Donna Harraway. (ibid, 106–107) Kusanagi nije oslobođena pitanja zato što je kiborg; dapače, pitanja se umnogostručuju. GITS implicira da će danas trendi potragu za identitetom nadići potraga za novim oblicima života i dalje, da će danas tako duboko društveno ukopani pojam roda nadići duh. Istodobno se suočavamo sa dvije istine: jedna je da čovjek i tehnologija možda imaju zajedničku budućnost, a druga je da će nam možda upravo tehnologija donijeti mogućnost da se naš duh izdigne nad naše tijelo, što će nas dovesti do konačnoga zaključka da su rod i spol nepoželjne društvene konstrukcije koje svatko od nas, bez imalo magije, može učiniti nevažećima.
Nataloženi slojevi značenja još uvijek poput utvara progone žensko tijelo, upozorava nas Schneider (Čale–Feldman, 2001: 89) i treba znati da ih se nećemo tako brzo riješiti. Kusanagi pokazuje jedan mogući put:
„Kusanagi si je dopustila ostaviti svoje tijelo, kako bi se primaknula većem, obuhvatnijem entitetu” (Napier, 2000:111).
Na kraju filma, Kusanagi se pojavljuje u novome tijelu; njeno ženstveno tijelo uništeno je u posljednjem okršaju sa Lutkarom i ona se sada našla u tijelu djevojčice koje je njezin kolega iz oklopne jedinice sklepao na brzinu:
Kusanagi se nalazi u tijelu djevojčice koja u školskoj uniformi sjedi na fotelji, doimajući se poput napuštene lutke. U početku ona čak i progovara glasom male djevojčice, podcrtavajući time gubitak moći i identiteta (ibid.), no Kusanagi nije ostala bez identiteta – ona možda više nije ono što je bila, ali zato je sada nešto novo, novi identitet ili, bolje rečeno, sasvim novi entitet:
„Duh se jednostavno oslobađa okova suvremenoga industrijaliziranoga svijeta, sugestirajući da će na koncu zajedništvo tehnologije i duše uspjeti.” (ibid.114)
Čovjek se neprestano mijenja te nam se čini kako je njegova bit neuhvatljiva upravo zbog te neprestane fluidnosti i mijene samoga subjekta–objekta. Budući da se nalazimo u neprestanome razvoju i budući da smo izloženi vidljivim prilagodbama čovjekova tijela i čovjekove okoline, kako to da se tako spremno nastavljamo opirati tehnologiji? Gledali mi na to kako hoćemo, dioptrijske leće korak su do očnih usadaka, slušni se aparati pretvaraju u sastavni dio naših tijela i omogućuju nam da čujemo, automobili „hodaju” umjesto nas, a tipke na računalima upravo su poput produžetaka nas samih… Pa ipak, time što čovjek, unatoč svim ovim procesima i novinama, ostaje čovjek, dokazuje da duh nije samo hrpa usadaka, poboljšanja, sprava ili umjetnih materijala. Ili? Kada čovjek prestaje biti čovjek; koliko „dijelova” možemo dodati ili oduzeti, a da nam ipak ostane nešto što možemo nazvati ljudskim bićem?
Kako god, neki teoretičari smatraju kako ipak samo kiborg (ne i čovjek) ima budućnost:
„Tijelo mora postati kiborg kako bi opstalo u svijetu, smješteno u tehnologiziranome prostoru i rekonfigurirano u tehnološkim pojmovima. Doduše još nije sigurno predstavlja li to kontinuitet, žrtvu, transcendenciju ili predaju subjekta” (Bukatman, 1993:247 prema Marshall).
Hint: šintoizam
Jedna od dvije japanskih nacionalnih religija (druga je budizam) jest prilično stara shinto religija, u temelju koje se nalazi animizam. Animizam je vjerovanje prema kojemu je sve oko nas prožeto duhom i životom – bilo da se radi o biljci, životinji, kamenu, drvetu ili jezeru. Šintoisti vjeruju kako postoji kami – između ostaloga, to je i životna snaga, esencijalna energija koja prožima stvari, biljke, životinje ili – strojeve. Prema tome, nije teško prihvatiti stav kako se u stroju, kiborgu ili robotu nalazi prožimajuća životna energija. Zanimljivije je međutim kako su to tradicionalno vjerovanje Japanci uspješno utkali u novi tehnologizirani svijet, primjenjujući ga ujedno na moguće budućnosti i moguća bića te budućnosti.
Pitanje ostaje: kako se u stroju rađa duh? Lutkar iz našega anime na to pomalo oskudno odgovara (ali zato nam je mašta prepuštena na slobodu…):
U daljnjem razvoju događaja, nailazimo na filozofski vrlo zanimljivu raspravu između Lutkara i djelatnika Odjela:
Film završava jednim spajanjem i jednom preobrazbom.
Junakinja filma odlučuje se na prihvaćanje Lutkarove ponude i oni spajaju svoje svijesti, svoje umove, duhove, duše… Tim činom Kusanagi napokon dobiva oslobođenje od materijalnoga svijeta, a time tijela i svega organskoga te postaje čisti duh, entitet koji ulazi u Mrežu i može prema potrebi mijenjati tijela, ukoliko to zaželi. Posljednji razgovor Lutkara i Kusanagi slijedi:
Nakon spajanja i uništenja njihovih tijela, Kusanagi postaje novi entitet koji se trenutačno i privremeno nalazi u tijelu male djevojčice, kiborškome tijelu koje je Batou sklepao na brzinu, bojeći se da će Kusanagin duh umrijeti. Posljednje riječi koje mu ona upućuje jesu:
I njima Kusanagi otkriva neminovnu promjenu identiteta, ali i odbacivanje bilo kakvih rodnih i spolnih odrednica; bilo kakvih tjelesnih odrednica. Ona je postala dio mreže, Mreže koju možemo zamisliti kao beskonačni prostor u kojemu lebde podaci i podaci i na nama ostaje da biramo među njima:
„Pojavila se nova tendencija prikazivanja umova kao softvera, što rezultira zamagljenjem granice između računala i uma. Računala postaju domaćini u domeni duša” (Corbett, 2009).
Globalizacija čini svoje i možda je jedino pravo pitanje ono postavljeno na koncu filma:
Once you doubt, you can't stop
Nakon ovakvoga je filma bilo što teško zaključiti, jer ono što smo gledali jedna je moguća budućnost; jedan mogući način opstanka, i to sagledana kroz sasvim određenu, žensku, perspektivu. Teško je prenijeti film na papir stoga svima vama koji nalazite ovu temu zanimljivom, savjetujem da pogledate Ghost in the Shell. Možda samo zato da biste uživali u akciji i dobroj animaciji, a možda i zato da osvijestite jednu mogućnost. S napomenom da Mamoru Oshii ništa ne radi nehotice te je stoga svaki detalj važan – od Kusanagina ženskoga tijela, urbanih scena koje se kroz film izmjenjuju, do glazbe koja u sebi prikriva šintoističke vjerske napjeve. Oni pak koji zaista pogledaju ovaj anime (ili oni koji su ga već pogledali), primijetit će da se velikoga broja pitanja i filozofskih implikacija uopće nisam dotakla i to naprosto zbog ograničenja prostora. Takvima poručujem: čekajte dok ne napišem knjigu…:-)
Cyborg – imenica (u SF pričama), stvorenje koje je dijelom čovjek, a dijelom stroj
Cyberpunk – SF žanr, sa fokusom na visokoj tehnologiji. Naziv je dobiven spajanjem riječi kibernetika i punk, a skovao ju je Bruce Bethke, nazvavši svoju kratku priču Cyberpunk (1983). Cyberpunk djela dobro su se uklopila u postmodernističku literaturu.
Hint: Matrix :-)
Mecha – pojam dolazi od japanske kratice engleske riječi mechanical. U japanskome jeziku mecha označuje sve mehaničke predmete – od automobila do računala. Riječ se proteže i na humanoidne robote te kiborge, kao i industrijske robote ili tostere.
Ghost in the Shell – u nekim ćete hrvatskim prijevodima pronaći kao Duh u oklopu, što je pogrešno, jer riječ oklop implicira potpuno drugačije stvari od onoga što implicira riječ ljuštura; dok je ljuštura nešto što se može nastaniti ili odbaciti, oklop je naprosto nešto što se navlači poput odjevnoga predmeta i to za zaštitu, nikako za stanovanje. Slava prevoditeljima (Oni dobri neka se ne uvrijede)!
Mreža – zamislite je kao sveobuhvatnu mrežu u kojoj se nalaze svi i sve, a to svi i sve su podaci.
Hint: Matrix
Kome se svidi GITS tematika:
Akira, Neon Genesis Evangelion, Appleseed... (anime)
Blade Runner, Avalon, Surogat, Matrix (film)
Neuromancer (roman)
