Stav mnogih je da je ženina najznačajnija posebnost ta što ima barem dva života. Svako dijete koje nosi u sebi podaruje joj još jedan život. I to ne samo život, ono sa sobom nosi jedan sasvim novi, drugačiji svijet koji okružuje svakodnevicu svake trudnice. Iako ona, osim početne nevjerice u cjelokupno psihofizičko stanje u kojem se nalazi, osjeća ogroman strah. Počevši od straha od cjelodnevnih mučnina, bolova, umora i iscrpljenosti, teškoće pokreta i obavljanja svakodnevnih aktivnosti, javlja se bojazan zbog prekida karijere, nemogućnost napredovanja, ali čak i od gubitka posla. No, mnoge žene su prestravljene promjenama na svojem tijelu, posebice kada još nisu ni svjesne da u njima raste jedno novo živo biće. Ipak s daljnjim tokom trudnoće sve se počinje mijenjati, posebno s obzirom na to da okolina izrazito pozitivno reagira na pojavu trudnice. Nudi se sjedalo u tramvaju, gase se cigarete u neposrednoj blizini, dogovara se razmjena odjeće... Sve naizgled mali postupci, koji trudnici itekako podižu samopouzdanje i umanjuju strah od situacije u kojoj se našla. Osim toga, svaka ženska osoba koja je već prošla kroz to, ili pak ima snažnu želju da postane majkom, trudnici daje snažnu emocionalnu podršku i potporu povjeravajući joj vlastita veoma osobna iskustva koja izrazito pozitivno utječu na psihu trudne žene.
No ono o čemu se, osim u rijetkim aspektima, ne pridodaje toliko značenje je tjelesnost trudnice i to kako promjene na njenom tijelu utječu na nju. Mnogo je knjiga, studija i članaka vezanih za razvoj fetusa, vježbama u trudnoći, ili pak pravilnoj prehrani trudnica, ali nedostaje onih koje opisuju samo tijelo žene u trudnoći. U većem dijelu našeg kulturnog diskursa o ljudskom iskustvu i povijesti, to specifično žensko iskustvo bilo je izostavljeno. Ali s druge strane, nedostaje i opisa iskustva trudnoće iz perspektive trudnog subjekta. Beba je u svim klasnim i statusnim kontekstima priznata kao čudo, kao nešto što samim svojim prolaskom kroz žensko tijelo mijenja kompletnu stvarnost koja nas okružuje. Žena se osjeća bezbrižnom i kompetentnom, osjeća da napokon izvršava važan zadatak koji joj je naumljen. Um se čudi promjenama fizičkog izgleda – promjeni boje kože, obujmu trbuha, mijenama na licu, promjeni okusa i mirisa, no tijelo se nalazi ispred rasuđivanja. Stav mnogih trudnica, kao i antropologa je da ništa nije tjelesnije od trudnoće, pa čak ni sama seksualnost. Jer ništa nas ne može više usredotočiti na rad i užitak tijela kao trudnoća, odnosno intenzivan proces unutrašnjeg komuniciranja s djetetom. Tjelesnost o kojoj se ovdje govori zaista graniči s duhovnošću. Tijelo u trudnoći intenzivnije misli, senzibilnije osjeća i neočekivano jako psihofizički reagira na nepoznato, bilo da je riječ o prostoru, ljudima ili nečem trećem – ono se ponaša kao neka zaštitna barijera i refleksivno štiti dijete koje će donijeti na svijet. U kasnijoj trudnoći beba se već može pobuniti i na neki način upozorava tijelo na prežestok tempo, manjak sna ili tekućine.
Jasno je da trudnoća ne pripada ženi samoj. Ona je stanje fetusa u razvoju, a žensko tijelo mu daje prostor za taj razvitak. Trudni subjekt je decentriran ili udvostručen na više načina. Žena više ne doživljava tijelo kao samo svoje, granice njenog tijela se pomiču jer unutrašnji tjelesni pokreti pripadaju drugom biću, a ipak nisu nešto od njega različito. Osjećamo u sebi nešto što ipak pripada nekome drugome. Trudnoća otkriva svojevrsnu paradigmu tjelesnog iskustva u kojem se jedinstvo sebstva raspršuje, a tijelo istinski posvećuje sebi dok realizira svoje projekte. Ovakvo proživljavanje trudnoće podrazumijeva da žena sama izabere trudnoću, ili eksplicitnom odlukom da zatrudni, ili barem, izabirući da se s njome poistovjeti i da ju prihvati u pozitivnome smislu. Jer dobro znamo da za mnoge žene trudnoća nije iskustvo koje izaberu. U toj situaciji trudnoća se doživljava samo kao prevelik teret za žensko tijelo, zajedno sa ostalim negativnom konotacijama koje nosi sa sobom.
Udvostručenost se reflektira i kroz spoznaju žene da je uobličena u nešto što nije ona sama. Uz sve promjene na vlastitom tijelu koje počinje uočavati, poistovjećuje se s trbuhom koji svaki dan raste, zajedno s osjećajem da vlastito tijelo pripada nekom drugom, a ipak ostaje njeno.
Nakon toga prvi pokreti fetusa dovode do osjećaja rascjepljujućeg subjekta. Žena osjeća da su fetalni pokreti unutar nje u potpunosti njeni; jedino ona ima pristup njima i jedino ona može svjedočiti o tom životu. Drugi mogu osjetiti pokrete bebe ako stave ruku na pravo mjesto, ali ne mogu doživjeti na isti način podrhtavanje vlastitog tijela, pokrete nekog kao zatočenog bića, a istodobno biti svjestan da su to vlastiti osjeti. Trudnoća stavlja u pitanje integraciju vlastitog tjelesnog iskustva jer pretvara u fluidnu granicu ono što je unutarnje, žena sama, i ono što je izvanjsko, i od nje odvojeno. Vlastitu utrobu osjeća kao neki prostor koji pripada drugome, ali ipak svome vlastitome tijelu. I embrioj osjeća kao nešto svoje, što ipak svakim danom postaje sve odvojenije i na svom putu da doista postane odvojeno od majčinog tijela. Kako ti mjeseci prolaze, utroba i pokreti u njoj sve se više i jače osjećaju.
No fluidne su i granice samog tijela. U trudnoći žena nema jak osjećaj gdje njeno tijelo zapravo prestaje. Automatske tjelesne navike bivaju odbačene, a kontinuitet između uobičajenog tijela i tijela u trudnoći je prekinut. U trudnoći slika o vlastitom trudnom tijelu ne napušta kretnje i očekivanja, no upravo je trudno tijelo ono s čime se mora kretati. To je također primjer udvostručenja trudnog subjekta. Trudnice imaju osjećaj da mogu sve kao i prije, a zapravo ih vlastito tijelo ograničava u kretnjama. Navike zadržavaju stari osjećaj za granice svoga tijela pa svaki put kad ih postane svjesna, na primjer kod vezanja cipela obujmujući vlastiti trbuh, žena ima osjećaj i da dotiče i da biva doticana. Jer trbuh tamo ne očekuje, on je nešto tuđe, ali kako na njemu osjeti dodir, svjesna je da je ipak njen. Ipak, ono što je svako pozitivno u cijelom stanju jest to da se žena tijekom trudnoće često osjeća dobro, pojačano je otporna na uobičajene bolesti, i ima sliku o svom tijelu kao snažnom i postojanom.
Egzistencijalistički fenomenolozi tijela obično pretpostavljaju da ako trudna žena usvoji aktivan odnos spram svijeta, nije svjesna svog tijela poradi njega samog. Oni smatraju da je žensko tijelo očigledno sredstvo za uspješnu realizaciju ciljeva i projekata, a svijest o vlastitom tijelu javlja se uglavnom, ili jedino onda, kada se prekine instrumentalni odnos spram svijeta, u iscrpljenosti ili u bolesti. A da bi se dospjelo do svijesti o tijelu kao o njemu samome, ono mora pretrpjeti otuđenje i poostvarenje. Do poostvarenja dolazi ako odjednom posvetimo pažnju funkcijama i procesima svoga tijela i prestajemo biti ravnodušni spram istog. No negativno je to što su ti mislioci skloni pretpostavci da je svijest o trudnom tijelu u njegovoj težini i da trudna žena postaje zatočenik svoga tijela koje ju sprečava u realizaciji svojih projekata. Sigurno je da postoje slučajevi kada se tijelo tako doživljava, no ne možemo stanju kao što je trudnoća pridodati jednu takvu negativnu značajku. Jer tjelesno bivstvovanje se može doživjeti na osjetilni način, odnosno mi možemo sebe osvijestiti kao tijelo i pokazati interes za njegove osjete i ograničenja poradi njih samih, ali to doživljavamo kao svojevrsnu ispunjenost, a nikako kao nedostatak. Težina i materijalnost u iskustvu trudne žene često proizvode osjećaj moći, postojanosti i vrijednosti, tako da ona, bez obzira na društvo koje ju često obezvrjeđuje, može dospjeti do određenog osjećaja samopoštovanja.
Što se tiče fizičkog izgleda postojalo je doba kada je trudna žena bila simbol uzvišene i seksualne ljepote, a današnja kultura grubo odvaja trudnoću od seksualosti. Na nju se često ne gleda na seksualno aktivnu i poželjnu, mada se njene vlastite seksualne želje mogu povećati. Ako njen partner odbije sudjelovanje u njenoj seksualnosti, a liječnik joj savjetuje ograničenje seksualne aktivnosti, žena može doživjeti svoje tijelo kao ružno, strano i manje privlačno od drugih. No s druge strane, deseksualizacija omogućuje pojavu ljubavi prema sebi samoj jer trudna žena uživa pri pogledu na svoje tijelo i njegov razvitak, a s druge strane može iskusiti i svojevrsno oslobađanje od doživljavanja sebe samo kao seksualni objekt.
Rođenje djeteta za druge može biti samo jedan početak, ali za trudnu ženu ono je svakako i jedan završetak. Dovršen je proces kroz koji je prolazila devet mjeseci, napušta se to jedinstveno tijelo, a često se i dovršetkom procesa žena plaši gubitka identiteta.
Ostvarivanje potomstva kao jedna od temeljnih ljudskih zadaća, ali i želja, nije moguća za sve. Sve se više parova zbog nemogućnosti biološkog roditeljstva odlučuje na surogat majčinstvo. In vitro oplodnja sa sjemenom partnera te usađivanje embrija u maternicu zamjenske majke mnogim je ženama postalo profesija. Nedavni slučaj Zagrepčanke koja nosi dijete svoje sestre i njezina muža otkrio je da se oplodnja in vitro, odnosno začeće izvan majčine maternice, radi u Austriji, ali na crno.
Anonimna poruka objavljena na hrvatskom blogu „Želimo dijete” izazvala je veliku reakciju blogera. Očajni par koji žarko želi dijete odlučio se na krajnji potez ponudivši novac za surogatno majčinstvo. Zemlja koja je proteklih godina postala spasonosna za brojne europske parove koji imaju problema s neplodnošću je Ukrajina. U toj zemlji surogatna majka može biti žena od 20 do 35 godina koja već ima jedno zdravo dijete. Troškovi koje trebaju platiti budući roditelji iznose od 5000–10000 dolara.
Ekonomska kriza u Indiji primorava sve više žena na drastičnu odluku – da postanu surogat majke ne bi li zaradile nešto novca, neophodnog za preživljavanje svojih porodica. Surogat majke dobivaju 3.000–6.000 eura, što je za njih velika suma. Patel, voditeljica klinike koja je porodila više od 2000 surogat majka smatra da to nije nemoralan čin jer svi dobivaju što žele. Parovi djecu, a surogat majke prijeko potreban novac.
No nisu svi tog mišljenja. Pojedini eksperti kažu da surogat majke, koje su jedva pismene, ne znaju kakvim su sve rizicima izložene, prvenstveno fizičkim i duhovnim, ali i psihičkim problemima poslije porođaja. Patel insistira na dobrom zdravlju surogat majki te da ne bi došlo do rizične trudnoće odbija zahtjeve homoseksualnih parova i samohranih roditelja. Surogat majka, mora imati suglasnost supruga i nema pravo na dijete, a prema riječima dr. Patel, ne osjeća se bespomoćno zato što zna da čini nešto dobro za svoju obitelj.
Što se tiče doniranja jajnih stanica, treba napomenuti da malo zakonodavstava dopušta doniranje jajnih stanica. Njemačka i Austrija to ne dopuštaju, a Švedska, Francuska, Italija, Grčka i Mađarska zabranjuju, Norveška kaže da se zametak može implantirati jedino u ženu od koje potječe. Danska dopušta doniranje jajnih stanica, ali ne i darivanje oplođenih stanica. Suprotan navedenim je primjer Velike Britanije u kojoj je dopuštena uporaba zametaka nastalih izvan ljudskog tijela, darivanje zametka i surogatno majčinstvo.
Neki smatraju da je riječ o neravnopravnosti spolova ako se muškarcu dopušta darivanje sjemena, a ženi zabranjuje darivanje jajnih stanica. Suvremena genetika i srodne discipline ne smatraju jajnu stanicu istovjetnim tkivom spermiju i upozoravaju na negativnosti oplodnje darovanim jajnim stanicama.
U Hrvatskoj su se nenadanim i naknadnim unošenjem u Obiteljski zakon, odredbe da se majkom smatra žena koja je rodila dijete, stvorile nove nelogičnosti. Tako se navodi da žena može osporavati majčinstvo ženi koja je rodila dijete ako je to dijete začeto njezinom jajnom stanicom, no ne propisuje se u kojem roku, što je bilo s pristankom majke na darivanje jajne stanice i slično. Napredak medicine je u nekim područjima relativnog značenja i sva njezina dostignuća i mogućnosti nisu uvijek dobrodošla. Osim toga, postavlja se pitanje zašto se onda, osim najnovijih medicinskih, a uvriježenih etičkih spoznaja, zauzimati da zakon prepozna rodilju kao majku, a ne i onu od koje potječe jajna stanica? Porod je, naime, činjenica vidljiva trećim osobama, za razliku od začeća kod kojeg nisu isključene zamjene jajnih i/ili sjemenih stanica.
Dakle, pravna sigurnost govori u prilog mudrosti starih Rimljana koji su poučavali da priroda stvari ima nekakav svoj vrijednosni supstrat i iz njega trebamo crpiti pravne standarde. I mada većina surogat majki ne želi o tome javno govoriti, nije tako teško ni zamisliti što se zbiva sa psihom i postporođajnim stanjem žene koja se poslije 9 mjeseci trudnoće, tjelesnosti o kojom sam pričala na početku, a koje ona biva osviještena, mora odreći malog živog bića koje je raslo u njoj i kojeg je donijela na svijet.
