Premda je bioetika novija disciplina, o njoj postoji mnoštvo literature i velik broj različitih definicija. Za razliku od bioetike, biopoetika se javlja tek u nekim naznakama i nije jasno definirana niti razrađena. Pojavila se kao oznaka za uvođenje ideja iz evolucijske znanosti u razmatranje umjetnosti, pri čemu se polazi od pretpostavke da su umjetnički oblici i teme od posebnog značaja jer proizlaze iz naših urođenih i razvijenih kognitivnih struktura.1 Shvaćena kao takva, biopoetika nailazi na otpor u krugovima teoretičara umjetnosti zbog svođenja kompleksnog fenomena umjetnosti na objektivističke okvire evolucijske psihologije. Nasuprot tome, u Hrvatskoj se biopoetika razvija u potpuno drugačijem smislu i definira se u povezanosti s bioetikom.
No i takav je pojam biopoetike višeznačan. Pod pojmom ‚biopoetika‘ može se razumjeti prisustvo tematike života u umjetnosti u njegovim različitim aspektima:
Ontološki aspekt: u ovom aspektu život se u umjetnosti pojavljuje u pozitivnome svjetlu i valorizira se kao vrijednost po sebi, bez obzira na njegovu reduciranost. Ovdje je u fokusu sama činjenica življenja (zauzima se pozitivan stav prema životu), tj. sama se činjenica života, bez obzira na njegovu kvalitetu, pozitivno vrednuje. Čest je fenomen da se, što je život zakinutiji, u umjetničkome djelu pojavljuje u tim više ispunjenom smislu, za što bismo kao jedan od najistaknutijih primjera mogli navesti djelo Skafander i leptir Jean-Dominiquea Baubya.2 Bauby živopisno opisuje svoj život dok je prikovan u bolničkom krevetu. Mašta ga vodi u krajolike i na mjesta do kojih prije, dok je bio pokretan, nikada nije došao. Život mu je ispunjen smislom unatoč činjenici da ga tjelesno stanje (naizgled) ograničava: „Kao i kupka, i stara odjeća mogla bi otvoriti bolne puteve u sjećanja. No radije u njoj vidim simbol života koji se nastavlja. I dokaz da još želim biti ja.“3
Estetički aspekt: biopoetiku možemo nadalje shvatiti kao tematiziranje života u umjetničkome djelu, s njegovim ružnim i lijepim stranama, neovisno o temeljnom vrijednosnom stavu (ontološka razina); ukratko – tematiziranje života kao takvoga. Bitno je ograničiti ovu definiciju kako se ne bi prostirala na čitavu umjetnost, jer je neupitno da unatoč obilju biopoetike u umjetnosti ipak ne možemo svu umjetnost nazvati biopoetičkom. Ovdje se radi o tematiziranju estetskih aspekata života u užem smislu, života koji npr. ima pilot kao specifično živo biće, a ne života njega kao pilota. Da bi se djelo moglo promatrati s estetičkoga aspekta biopoetike, nije dovoljno da djelo samo opisuje život, nego je potrebno da sadržava u toj tematizaciji upravo tu biopoetičku dimenziju. Tako primjerice biopoetičko nije opisivanje života čuvara zatvora kao čuvara zatvora ili Odiseja kao čovjeka koji plovi (ukratko čovjeka u svojoj profesionalnoj izvedbi) jer je to sadržano u samoj definiciji njegova zanimanja ili, u slučaju Odiseja, njegova lika kao antičkoga junaka, već se to odnosi na život čuvara kao čovjeka i Odiseja kao čovjeka. To se dakako odnosi na cjelinu života uopće, u koju ulaze i ne-ljudska živa bića.
Etički/bioetički aspekt: biopoetika se također može shvatiti kao literarni način/oblik bavljenja etičkim/bioetičkim problemima, tj. kao tematiziranje bioetičkih/moralnih aspekata života u umjetnosti. Veoma poticajan primjer takvog tematiziranja predstavlja J.M. Coetzeeev Život životinjâ.
U ovom izlaganju koristit ćemo pojam biopoetike u njenom etičkom/bioetičkom značenju na primjeru Coetzeeeva djela Život životinjâ. Kada govorimo o bioetičkom aspektu njegova djela, primjećujemo kako autor ne nameće jedno mišljenje. Djelo se zato može nazvati pluriperspektivnim jer se u njemu odnos ljudi prema životinjama promatra iz različitih perspektiva. Tako s jedne strane imamo Elizabeth Costello, protagonisticu vrlo radikalnih stavova, koja je suprotstavljena ostalim likovima koji zauzimaju manje radikalne stavove, pa sve do onih koji zauzimaju oprečna stajališta. No nijedan stav nije privilegiran, nego su svi jednakovrijedni.
Elizabeth Costello dovodi problem odnosa prema životinjama do krajnjega ekstrema koji na momente graniči s apsurdom. Najupečatljiviji primjer kojim ona pokušava obznaniti ljudima kako je potpuno pogrešno i nemoralno ubijati životinje usporedba je klaonica s nacističkim logorima. „Reći ću otvoreno: okružuje nas industrija poniženja, okrutnosti i ubijanja koja se može takmičiti sa svime što je Treći Reich bio u stanju obaviti; štoviše, ona sve to umanjuje budući da je ova naša industrija bez kraja, samopomlađujuća, koja zečeve, štakore, perad, stoku neprekidno donosi na svijet u svrhu njihova ubijanja.“4
Ona navodi kako je najveći propust kojim su nevini Nijemci izgubili „ljudskost u našim očima“ taj što nisu željeli znati što se događa u tim logorima. Iz ovoga se može iščitati da je upravo u tome i najveći grijeh današnjeg čovjeka, što odbija znati što se događa u klaonicama i na taj način čuva svoju savjest kako bi pod krinkom neznanja mogao nesmetano nastaviti jesti meso. Ovaj moment usporedbe koncentracijskih logora s klaonicama životinja svakako je preradikalan i u svojoj srži pogrešan, ali nedvojbeno potiče na daljnje razmišljanje. Taj moment u nama budi svijest o tome kako i mi itekako možemo, makar posredno, biti odgovorni za postupke nekih drugih koji nama u konačnici donose meso na stol. Tako naprimjer, ukoliko nismo vegetarijanci, velika je vjerojatnost da od drugih nabavljamo meso, no činjenica da ga netko drugi ubija za nas nikako nije zanemariva. Tu se javlja naša odluka i time problem moralnog postupanja sa životinjama. Zamislimo primjer u kojemu u supermarketu stojimo ispred piletine dvaju različitih proizvođača i potpuno neupućeni donosimo odluku o tome kojega ćemo proizvođača odabrati. Tu još uvijek ne možemo govoriti o nekom moralnom ili nemoralnom činu ovisno o tome čiji smo proizvod odabrali. No upravo ono na što Elizabeth Costello poziva jest to da smo se dužni informirati. Potaknuti time možemo saznati da je meso jednoga proizvođača došlo s farme na kojoj se kokošima režu kljunovi i noge kako bi stale u male kutije u svrhu povećanja produktivnosti, kako se ne bi međusobno ozljeđivale, zbog čega bi došlo do smanjene kvalitete mesa. Nasuprot tome meso je drugoga proizvođača došlo s farme gdje su pilići živjeli dostojanstven i ispunjen život u kojemu su imali slobodu kretanja i hranjena te u kojemu su svoj život, ma koliko on kratak bio, proveli slobodni, te su na jednako dostojanstven način usmrćeni. Ako imamo znanje o podrijetlu mesa i svjesno odlučimo biti indiferentni ili izabrati meso prvoga proizvođača, u tom smo trenutku postupili nemoralno. To bismo mogli nazvati posrednom moralnom odgovornošću, jer proizvođači žive od toga da nama dobavljaju meso i mi u trenutku u kojemu odaberemo meso proizvođača koji je nehumano i okrutno lišio pilića dostojanstva života i smrti, prešutno dajemo svoj pristanak na njegove čine, što nas čini posredno odgovornima, a samim time i nemoralnima jer se moral i sastoji u mogućnosti ispravnoga izbora.
Nadalje Costello optužuje stajališta o životinjama kao slaboumnima i nesvjesnima koja se temelje na znanstvenim istraživanjima životinja kao – antropocentričnim. To je sa stajališta bioetike poprilično zanimljiva teza, s obzirom na to da je upravo jedan od ciljeva bioetike promjena antropocentričnog svjetonazora u biocentrični. Biocentrizam znači da čovjek nije više u samome središtu i da mu priroda nije dana kao objekt koji ima pravo bezobzirno iskorištavati. Upravo uvođenje u raspravu antropocentričnosti predstavlja eksplicitno bioetički aspekt koji se može prepoznati čak i u oprečnim stajalištima, koja inače ne propagiraju vegetarijanstvo, nego u središte stavljaju problem okrutnosti te ističu potrebu za humanim odnosom prema životinjama. Kroz lik O‘Hearna Coetzee je najistančanije ušao u problematiku sa stajališta koje je oprečno onome Elizabeth Costello. Nepobitno možemo zaključiti kako životinje imaju manju razinu svijesti nego ljudska bića, eventualno one životinje na najvišem stupnju razvoja možemo izjednačiti s novorođenčadi ili osobama s mentalnim poteškoćama u razvoju. Upravo je takav pristup gori za životinje nego razumijevanje da one pripadaju nekom drugome zakonskome redu. Ona temeljna distinkcija između životinja i ljudi sastoji se u tome da životinje nemaju svijest o životu i smrti, stoga čin ubijanja čovjeka pripada drugoj kategoriji i nikako se ne može izjednačiti sa činom ubijanja pilića. Costello tu uzvraća ostavljajući na taj način pitanje otvorenim: „Svatko tko tvrdi da životinjama život znači manje nego nama, nikada nije u rukama držao životinju koja se bori za život. Čitavo njezino biće baca se u tu borbu, do zadnjega svog atoma. Kad tvrdite da toj borbi nedostaje dimenzija intelektualnog ili imaginativnog užasa, slažem se. U modusu životinjskog bitka ne postoji intelektualni užas – sav je njihov bitak u živome mesu.“5
Suprotstavljene strane svakako imaju zajednički cilj, a to je osvijestiti problem i postupati humano prema životinjama, ali su im polazišta oprečna. Dok Costello smatra da je spas u vegetarijanstvu i zatvaranju svih klaonica, s druge strane imamo stajalište koje rješenje vidi u humanome postupanju lišenome okrutnosti. Život životinjâ svakako otvara mnoga pitanja, poziva na otvorenost mišljenja i aktivno razmišljanje o pravima životinja, uvjerljivo rušeći tabue antropocentričnoga stava koji isključuje ili marginalizira prava drugih živih bića.
Ono što ovo djelo čini u potpunosti biopoetičnim jest činjenica da kao središnju temu svoga interesa u Životu životinjâ Coetzee upravo odabire vrlo aktualan bioetički problem odnosa čovjeka prema drugim živim bićima, ovdje u prvom redu životinjama. Budući da je u naravi biopoetike njezina vrlo bliska povezanost s bioetikom, uvijek kada u literarnom djelu uvidimo interes za neki bioetički problem, to se djelo može smatrati biopoetičnim. Vrijednost umjetnosti za bioetiku je upravo snaga kojom umjetnost kroz povijest prenosi svoje poruke na sebi svojstven način. Stoga kada je bioetički problem stavljen u fokus umjetničkog djela, on se promatra iz jedne sasvim nove perspektive. Ulogu umjetnosti u cjelovitom sagledavanju problema Hrvoje Jurić utvrđuje kao imperativ integrativnog mišljenja: „U svakom slučaju, vrijedi da poezija i svaka druga umjetnost (ali ne kao ‚ne-racionalni‘ pristupi nego kao drugačiji vid refleksije) ne bi smjele biti isključene iz mišljenja koje teži integrativnosti, jer su u stanju da otkriju nove dimezije problema koji, u konačnici, ne mogu biti osvijetljeni samo znanstvenim aparatom.“6
Kako bismo pobliže ilustrirali biopoetičku snagu Života životinjâ, vjerojatno se najzahvalnije usredotočiti na određene dijelove u tekstu i uvidjeti na koji su način biopoetika i bioetika povezane. U tu bi se svrhu bilo dobro načas ponovno vratiti na najkontroverzniji dio u knjizi, usporedbu klaonica s užasima holokausta.
„Kada bismo htjeli cjepidlačiti, tvrditi da je jedno neusporedivo s drugim, da je Treblinka bila takoreći fizička tvorevina posvećena samo i jedino smrti i uništenju, dok je mesna industrija u potpunosti okrenuta životu (uostalom, kad usmrtimo svoje žrtve, ona ih ne spaljuje, niti ih zakapa, već ih reže, zamrzava i pakira kako bismo ih mogli uživati u udobnosti vlastitih domova), njezinim je žrtvama utjeha jednako slaba – oprostit ćete mi manjak ukusa koji slijedi – kao što bi bilo zatražiti od mrtvih iz Treblinke da oproste svojim ubojicama, jer im je njihovo salo bilo potrebno za proizvodnju sapuna, a kosa za punjenje strunjača.“7
Evidentno se ova vrlo snažna usporedba uopće mogla iznijeti jedino u umjetničkom djelu jer da je u bilo kojem drugom kontekstu bila izrečena, zasigurno bi (zasluženo) izazvala potpuno drugačiju, odbojnu reakciju. A upravo ta usporedba redovito budi najveći interes i izaziva najviše kontroverzi. „Stoga Coetzee uvodi etiku putem najšokantnije raspoložive usporedbe. No ostaje nerazjašnjeno djeluje li njegova metoda uvjeravanja. Kada Stern8 odbija doći na drugo Costellino predavanje, on se odlučuje oglušiti na njezine argumente. Ta nespremnost da se čuje odraz je tipične reakcije: kao što je i sama Costello svjesna, većina ljudi preferira ostati u stanju neznanja. Coetzee nudi taktiku šoka antropocentričnoj kulturi koja je u stanju poricanja. Što je užas očitiji, veća je potreba za poricanjem. To vodi bitnom pitanju: Može li pjesnik biti uspješan ako društvo nije spremo saslušati? (...) No, baš poput životinje, pjesnik treba zadržati svoj jezik, neovisno o doživljenim neuspjesima. Costello je možda umorna, no ona ne namjerava odustati.“9
Iako se ova usporedba u kontekstu djela doima više kao provokacija, ako uzmemo u obzir da je Costello svojevrsan alter ego Coetzeea, iz okolnoga konteksta piščeva života možemo zaključiti da je to stav koji vrlo vjerojatno i on sâm zastupa. Tako Karen Dawn i Peter Singer u svom članku,10 kako bi potkrijepili tvrdnju da Coetzee izjednačuje klaonice s holokaustom, citiraju dio govora koji je pisac pripremio 2006. godine za australsku organizaciju Voiceless. Ukratko opisuje kako je sredinom 20. stoljeća grupa utjecajnih Nijemaca došla na ideju da kod ubijanja ljudi preuzmu metodu koja se koristi u čikaškim klaonicama kod ubijanja stoke. „Naravno, kada smo za to saznali, prestravljeno smo uzviknuli. Plakali smo: Koji strašan zločin, da ljudsko biće tretiramo kao stoku! Da smo barem znali unaprijed! No naš je plač točnije trebao biti: Koji strašan zločin, da tretiramo ljudska bića kao jedinice u industrijskom procesu! I taj je plač trebao imati dodatak: Koji strašan zločin, kada razmislim o tome, tretirati bilo koje živo biće kao jedinicu u industrijskom procesu!“ Singer i Dawn smatraju da je Coetzee upravo ovim govorom bez sumnje dao do znanja da je njegov stav usklađen sa stavom lika Costello o tom najkontroverznijem pitanju. Njihov stav možemo prihvatiti, no opet s druge strane čini se kako upravo ovaj Coetzeejev govor ne cilja na poistovjećenje klaonica s užasima holokausta, već prije demonstrira piščevu visoku razinu senzibiliziranosti na bioetički problem postupanja prema životinjama. Prije djeluje kao da je Coetzee, pod utjecajem Kanta, samo želio obznaniti svoju želju da se sva živa biće promatraju ne kao sredstvo nego kao svrha (u ovom konkretnom slučaju ne samo kao „kotačić“ u pogonu za našu prehranu).
Možemo zaključiti da Coetzee, kada progovara kroz lik Elisabeth Costello, izjednačuje užase holokausta s klaonicama, no kada govori iz jedne druge perspektive, one koju bismo mogli nazvati njegovom vlastitom, kao što je prethodno rečeno, Coetzee više ne izjednačava, nego samo povlači paralelu kako bi na taj način senzibilizirao javnost. I baš se u toj razlici očituje važnost koju umjetničko djelo ima za bioetiku. Svijet umjetnosti na jedan samo sebi svojstven način daje uvid u različite fenomene, a način na koji mi te fenomene doživljavamo putem umjetničkog djela potpuno je različit od načina na koji ih shvaćamo znanstvenim ili čisto racionalnim putem. Baš iz toga razloga umjetnost širi naše horizonte te otvara sasvim nove perspektive u promatranju određene problematike. A sâm bioetički problem, kada je utkan u tkivo umjetničkoga djela, otvara nam se u potpuno drugačijem svjetlu.
____________________
1. Usp. Bradley Bankston: Against Biopoetics: On the Use and Misuse of the Concept of Evolution in Contemporary Literary Theory, disertacija, Louisiana State University, Louisiana, 2004., str. iii/215.[Natrag]
2. Jean-Dominique Bauby ostao je nakon moždanog udara u stanju zvanom locked-in syndrome. Mentalno je i dalje bio potpuno lucidan, no tijelo je bilo paralizirano, jedino je mogao treptati lijevim kapkom. U tom je stanju napisao knjigu Skafander i leptir.[Natrag]
3. Jean-Dominique Bauby: Skafander i leptir, Pergamena, Zagreb, 1997., str. 11.[Natrag]
4. John Maxwell Coetzee: Život životinjâ, AGM, Zagreb, 2004., str. 26.[Natrag]
5. Ibid., str. 74.[Natrag]
6. Hrvoje Jurić: „Uporišta za integrativnu bioetiku u djelu Van Rensselaera Pottera“, u: Velimir Valjan (ur.), Integrativna bioetika i izazovi suvremene civilizacije, Bioetičko društvo u BiH, Sarajevo, 2007., str. 84.[Natrag]
7. J. M. Coetzee: Život životinja, str. 26.[Natrag]
8. Abraham Stern je ugledni pjesnik koji u znak protesta (jer je Costello na svom prvom predavanju klaonice usporedila s užasima holokausta) odbija prisustvovati na drugom Costellinu predavanju i svoje negodovanje oko usporedbe izražava u pismu koje joj stiže na kućnu adresu.[Natrag]
9. Elisa Aaltola: „Coetzee and Alternative Animal Ethics“, u: Anton Leist, Peter Singer (ur.), J.M. Coetzee and Ethics, Columbia University Press, New York, 2010., str. 132–133.[Natrag]
10. Karen Dawn, Peter Singer: „Converging Convictions“, u: Anton Leist i Peter Singer (ur.), J.M. Coetzee and Ethics, Columbia University Press, New York, 2010., str. 116.[Natrag]
