Suvremena umjetnost sve češće problematizira i propituje različite aspekte života na provokativan način. U tom smislu na međunarodnoj i nacionalnoj razini izvode se umjetnički performansi u sklopu kojih se koriste i životinje kao objekt umjetničke prakse. Na tom planu osobito se ističu umjetnici Eduardo Kac, Pino Ivančić, Nathalia Edenmont, Damien Hirst i dr. U ovom radu pratila sam interakciju umjetnosti i etike na primjeru performansa Marička Vlaste Delimar. Upravo ovaj performans smatram paradigmatskim za analizu etičkih dvojbi vezanih za uporabu životinja u umjetnosti.
U Zagrebu 7. studenoga 2006. godine u Galeriji Klovićevi dvori prikazan je izložbeni ciklus pod naslovom Intime koji je osmislila Jasmina Bavoljak. Sudjelovalo je pet hrvatskih umjetnika: Ivan Kožarić, Tomislav Gotovac, Boris Demur, Vlasta Delimar i Vlasta Žanić. Glavni zadaci umjetnika bili su: pokazati interakciju umjetnika sa zadanim prostorom, odnosno savladavanje prostornih okvira; ispuniti zadanu temu izložbe koja je bila autoportret te umjetničkim djelovanjem izazvati provokaciju.
Performans Marička Vlaste Delimar sastojao se od oponašanja svakodnevnice umjetničine tete Maričke. Umjetnica je stoga šivala na šivaćoj mašini, uređivala kosu stavljajući viklere, dekorirala zid ukrasnim valjkom. Tim gotovo ritualnim radnjama Maričkine svakodnevnice umjetnica je ukazala na monotonost Maričkina života, na njeno nezadovoljstvo mužem i primitivnom, ruralnom sredinom u kojoj je živjela. U tom performansu prikazana su zapravo dva autoportreta žena kao način gradnje vlastitih spoznaja (Maričkin i umjetničin). Kulminacija čitavog događaja bio je čin klanja pijetla kako bi ga pripremila za objed, baš kao što je to činila u svojoj svakodnevici njezina teta Marička. Performans je izvođen u prostoru odvojenom od publike pa ga je publika mogla pratiti na ekranu u drugoj prostoriji. Nakon klanja i kraja performansa u izložbeni prostor su, protestirajući, upali članovi udruge Prijatelji životinja koji su dobili anonimnu dojavu iz Klovićevih dvora kako će se na performansu Vlaste Delimar izvoditi nepropisne radnje sa životinjom. Društvo za zaštitu životinja prozvalo je Vlastu Delimar zbog kršenja Zakona o dobrobiti životinja, tvrdeći kako se nasilje ne može odvijati pod zaštitnim okriljem umjetnosti. Pozvana je i policija koja je odvela Vlastu Delimar u postaju na daljnje ispitivanje.
Zaokupljena ljudska znatiželja natjerala je gledatelje u Galeriju Klovićevi dvori. Performans Vlaste Delimar izazvao je pozornost velikim intenzitetom ponovno stavivši već aktualno životinjsko pitanje u središte promišljanja. Čin klanja pijetla kao motiv umjetničkog oblikovanja zasigurno je u gledateljima i široj javnosti izazvao trenutni gubitak orijentacije. Beživotni je tako prizor izazvao šok koji uvijek stvara reakciju te žestoke i burne kritike koje su uslijedile to i potvrđuju.
Zadaci, odnosno uvjeti ciklusa izložbe Intime su ispunjeni (interakcija umjetnika s prostorom, ispunjenje teme autoportreta i ostvarena je provokacija umjetničkim činom). Također, performans je izazvao žestoke reakcije aktivista, tj. publike, što je otvorilo između ostalog i pitanje o uporabi životinja kao objekta umjetničke prakse na domaćem terenu.
Vlasta Delimar je svojim performansom odaslala umjetničku poruku koja je s jedne strane usmjerena prema ulozi žene u ruralnom, patrijarhalnom društvu, dok je s druge strane prozvala licemjerni svjetonazor suvremenog društva. Umjetnica smatra da je pronicljivo propitivanje lažne stvarnosti od vitalne važnosti jer živimo u licemjernom zapadnom društvu u kojem većina ljudi jede meso, nose kožu ili koriste kozmetiku testiranu na životinjama, a da ih to posebno ne zabrinjava.1
Kada tražimo, oslanjamo se na promišljanja tražeći polazište u filozofiji. Ključni utjecaji na zapadnjačko razmišljanje o životinjama su antička grčka filozofija i judeokršćanska tradicija. U tim utjecajima jedno od temeljnih pitanja je bilo ono o postojanju duše.
Značenje duše u Starom zavjetu je život, životni dah. Prema tom tumačenju životinje imaju dušu. U Knjizi postanka čovjek je dobio odobrenje za gospodarenje nad neljudskim bićima i neljudskom prirodom, ali je pritom dobio i odgovornost nad istim, a ne vlasništvo. U Novom zavjetu izgrađuje se antropocentrizam; marginaliziranje svega što nije čovjek. Duša je u kršćanstvu označavala ono vječno i nepromjenljivo naspram tjelesnog i propadljivog.
Aristotel je bio filozof i prirodoslovac. Napravio je hijerarhiju živog svijeta i upravo zbog toga je dušu podijelio na 4 dijela. Dijelovi duše su: hranidbeni, opažajni, pokretbeni i misaoni. Sav živi svijet posjeduje barem hrandibeni dio duše (biljke samo hranidbeni). Neke nepokretne životinje imaju i hranidbeni i opažajni. Posjedovanje opažajnog razlikuje ih od biljaka. Pokretne životinje sadrže hranidbeni, opažajni i pokretbeni. Jedino čovjek sadrži sva četiri dijela duše. Premda po Aristotelu i životinja ima dušu, ona je ipak u njegovoj hijerarhiji ispod čovjeka. Budući da životinje nemaju sposobnost govora, izražavanja emocija i misli, one su inferiorne u odnosu na čovjeka. Tu je Aristotelovu misao s novozavjetnom koncepcijom najizraženije spojio Toma Akvinski. Svijet je stvoren takav kakav jest te postoji neupitna hijerarhija živog svijeta. Tradicija Tome Akvinskog je izražena u novovjekovnoj filozofiji počevši od Renéa Descartesa, prema kojem je ljudski um slika Božjeg uma, a naša volja je apsolutna sloboda kao i kod Boga. Ideje koje posjedujemo možemo realizirati ili ne. Životinjsko ponašanje prema svijetu odnosi se neposredno i ne može se jezikom izraziti. Descartes smatra da su životinje puki automati, što ljudima daje moć da se prema njima tako i ponašaju. Blaga odstupanja od ovakva stava možemo vidjeti kod Immanuela Kanta koji smatra da je čovjek jedino umno biće te je jedino on svrha po sebi. Ako se loše odnosi prema životinjama, to ga može nagnati da se počne loše odnositi i prema ljudima, što je neetično. Pitagorejci su smatrali da postojanje duše ovisi o finoj usklađenosti tijela, gdje je životinja samo malo lošije usklađena u odnosu na čovjeka i zbog toga nema aktivnu, razumnu snagu. Zbog toga ne posjeduje moć govora, ali posjeduje dušu. Po svemu sudeći, pitagorejci su bili vegetarijanci. Poznati francuski esejist Michele de Montaigne je tvrdio da su razlike između čovjeka i životinje pitanje stupnja, a ne vrste. Dakle životinja posjeduje sve kvalitete kao i čovjek (razum, bol, jezik, itd.), samo u nesavršenijem obliku. Utemeljitelj utilitarizma Jeremy Bentham tvrdio je da se u etičkoj analizi nekog postupka treba početi od toga koliko dobra ono donosi. Dobro se definira kao korisno, a korisno je sve ono što izbjegava bol i neugodnost. Dakle lošim ponašanjem prema životinjama, mi se ponašamo neetično. Ovakve je stavove u 20. stoljeću snažno popularizirao Peter Singer u svojoj knjizi Oslobođenje životinja.2
Pitanje korištenja životinja kao oblika umjetničke prakse složeno je i osjetljivo. Tome u prilog ide i činjenica da još uvijek ne postoji konsenzus o pitanju što čini etičko ponašanje prema životinji u suvremenoj umjetnosti. Gdje su granice zadiranja etike u estetiku, a gdje estetike u etiku? Možemo li umjetnošću opravdati i najradikalnije postupke, ili ona ne može i ne smije služiti kao opravdanje? Koliko estetika, tradicionalno shvaćena kao diskurs o osjetilnostima i ljepoti, odgovara suvremenoj umjetnosti? Do kojih granica se može ići s provokacijom kao umjetničkim činom? Koliko je važno propitivanje stvarnosti koje ne mari za žrtve? Može li se žrtvovanjem životinja doista postići radikalan pomak kritike licemjerstva zapadnog društva, i zašto baš tim činom? Postoji li razlika između nasilja i prikazanog nasilja u okvirima umjetnosti? Može li umjetnik biti oslobođen odgovornosti pod izlikom umjetnosti? Dokle sežu propitivanja granica umjetnosti?3
Možda bi zajednički nazivnik svih ovih pitanja mogao biti sadržan u konceptu koji bismo mogli nazvati moć odluke o životu. U njemu je pak presudna činjenica je li mrtva životinja već bila mrtva ili je ubijena tijekom umjetničkog djela. Ako se smrt nije dogodila prije, nije ju prouzročio netko drugi nego upravo umjetničine ruke, umjetnik je baš sebi dodijelio moć odluke o životu jednog živog bića.4 Može li se za to naći opravdanje? Što ako je pribjegavanje šoku koji proizlazi iz žrtvovanja života samo odraz nemoći umjetnosti koja bi trebala ponuditi rješenje, a ne može?
Možda bi se odgovor na ovo pitanje mogao tražiti paralelno s onim koja se postavljaju u vezi sa žrtvovanjem životinja u znanosti. Znanstvenici koji rade s laboratorijskim životinjama podliježu brojnim i još uvijek nedovoljno jasno definiranim pravilima o žrtvovanju životinja koje koriste u eksperimentalne svrhe. Postavlja se pitanje je li odgovornost umjetnika bitno drugačija od one u znanstvenika, budući da i jedni i drugi pokušavaju poboljšati i promijeniti svijet u najpozitivnijem smislu. I jednima i drugima kreativnost je polazište, ono ih čini originalnima i osobitima. Kreativnost je suština umjetničkog i znanstvenog stvaralaštva. Pa ipak, je li samo ona dovoljna? Što je s odgovornošću?5
Prema riječima Snježane Klopotan korištenje živih životinja u umjetnosti otvara i pitanje mogućeg korištenja mrtvih ljudi, namjerno ubijenih upravo u svrhu umjetničke ekspresije. Nadalje, takvo razmišljanje povlači za sobom i suočavanje s vrsnom predrasudom (specizmom), prema kojoj se prema neljudskim životinjama može postupati u skladu s interesima ljudi, koji uvijek imaju prioritet nad životinjskima.6 Činjenica jest da je tijelo jedan od najsnažnijih iskaza o smrti, prolaznosti, ranjivosti i propadanju, čime postaje i snažnim izazovom umjetničkog izraza. Umjetnost se bavi živim, a u novije vrijeme jednako tako i mrtvim ljudskim tijelima. Izložbe poput onih Gunthera von Hagensa, ali i nedavno održane izložbe Bodies revealed u Klovićevim dvorima, svjedoče o činjenici da su mrtva ljudska tijela dobila mjesto i u muzejima. Brutalnost, nasilje, agresija u kontekstu umjetničkog izraza postaje prikladnim sredstvom izražavanja čovjekova položaja u društvu u kojemu je šok jedan od ciljeva. Nasilnim činom ubijanja u muzejima (kao i drugdje) otvaraju se mnoga pitanja, poput onog jesu li gledatelji otupjeli ili ih izloženost prizorima tuđe patnje uzbuđuje. Kako to djeluje na njihovo poimanje stvarnosti i što točno znači suosjećati sa žrtvom? Pobuđuju li ti prizori u nama apatiju ili sućut, negodovanje ili nasilnost?
Razlika između žive i mrtve životinje u suvremenoj umjetnosti je nebitna jer popularna kultura u očima životinje vidi samo sebe. Traženje sebstva žrtvovanjem drugoga tako postaje jednim od najintrigantnijih i najkrvavijih okosnica mnogih umjetničkih performansa. Manipulacijom mrtvim i živim životinjama umjetnici stvaraju zaseban svijet u kojemu su glavni glumci bića koja nemaju pravo odluke o sudjelovanju u umjetničkom činu.
Svi su manje ili više suglasni da zabrana umjetničke provokacije, jednako kao i znanstvene prezentacije, nije izbor niti može svijet učiniti boljim. Međutim, i znanstvenici i umjetnici koji rade sa živim bićima moraju moći prihvatiti odgovornost. Ako je životinja – živo biće – žrtvovano za vrijeme trajanja izložbe, gledatelj treba pretpostaviti kako je ta smrt bila namjera umjetnika.7 Vrlo često i jest! Umjetnost uvijek ima posljedice. Ona jest javni dijalog i provokacija te donosi istinu i pokušava probiti granice slobode. Ona treba tražiti i pronalaziti snažne impulse koji će zadržati pozornost javnosti kako bi se javnost na nju osvrnula, kako bi je ona usvojila, upila u svoju tromu svijest. Kako bi svijest i savjest bila „prodrmana“, Umjetnost ne mijenja svijet, ona baca loptu (Andreja Kulunčić). Ako je nema tko uhvatiti, lopta je promašena, ako nema odjeka, umjetnik nije ispunio svoju svrhu. Traži se reakcija publike, ali jednako tako i interakcija u odgovornosti. Pomaci i posljedice najčešće nisu predvidljivi. Njihove su posljedice dugoročne i duboke. Zato je potrebna izoštrena i osviještena odgovornost s obje strane.8
Performans Marička izazvao je nesuglasje i šok kod gledatelja i šire javnosti. Tradicijski čin klanja životinje zbog jela ovdje je postao suvremen medij za prenošenje umjetničke poruke i postizanje podvojenih reakcija publike. Vlasta Delimar je prikazom „druge stvarnosti“ u Galeriji Klovićevi dvori odaslala krvavu poruku o licemjerstvu zapadnjačkog društva. Je li izabrala pravi način, odnosno medij živog pijetla kao sredstvo slanja umjetničke poruke ostaje javnosti kao i pojedincu na procjenu. Je li šok ovog performansa izazvao dovoljno snažnu poruku o pitanjima koja je umjetnica željela problematizirati, moralnu zamišljenost o korištenju životinja kao objekta umjetničke prakse ili je završio tek kao puka egzekucija jednoga pijetla?
____________________
1. Snježana Klopotan: „Krvnice u propitivanju roda“, u: Zarez, 149, 2005.[Natrag]
2. Hrvoje Jurić: „Filozofija i ‚životinjsko pitanje‘“, u: Zarez, 285, 2010.[Natrag]
3. Marijana Paula Ferenčić, Ena Krožnjak: „Umjetnički performansi: I životinje ubijaju, zar ne?“, u: Zarez, 286, 2010.[Natrag]
4. Ivana Percl, Suzana Marjanić, Hrvoje Jurić: „Životinjska žrtva ‚u ime umjetnosti‘?“, u: Zarez, 192, 2006.[Natrag]
5. M. P. Ferenčić, E. Krožnjak: „Umjetnički performansi: I životinje ubijaju, zar ne?“.[Natrag]
6. S. Klopotan: „Krvnice u propitivanju roda“.[Natrag]
7. I. Percl, S. Marjanić, H. Jurić: „Životinjska žrtva ‚u ime umjetnosti‘?“.[Natrag]
8. M. P. Ferenčić, E. Krožnjak: „Umjetnički performansi: I životinje ubijaju, zar ne?“[Natrag]
