Land art (earthworks, earth art, environmental art, landscape art) uključuje umjetnika koji odlazi u prirodu i ostavlja svoj trag na njoj. Umjetnik koristi dijelove samog okoliša poput stijena, grana, tla i biljaka. Skulpture nisu smještene u okoliš, već su ostvarene pomoću njega. Budući da radovi često postoje na otvorenom i ostavljeni su tamo kako bi se mijenjali i erodirali u prirodnim uvjetima, mnogi od njih su kratkotrajni te je jedini dokaz njihova postojanja fotografije, ponekad u kombinaciji s kartama i tekstovima.
Robert Smithson bio je jedan od osnivača land arta (Spiral Jetty, 1970.), a ostali poznati umjetnici land arta su Walter de Maria, Michael Heizer, Dennis Oppenheim, Andy Goldsworthy i drugi.1
Prema nekima, land art obuhvaća široki spektar odgovora čovjeka na specifičan krajolik tijekom vremena. Prema mišljenju arhitekta Chrisa Taylora i umjetnika Billa Gilberta, land art se proteže od upisivanja slikovnog pisma u kamen do konstrukcije prometnica, naselja i spomenika, kao i tragova tih akcija. Uključuje male akcije kao i one veličanstvene, usmjeravajući nam pažnju s krhotine lončarije, opuška cigarete i traga u snijegu na ljudska naselja, monumentalna umjetnička djela i vojno/industrijske projekte kao brana od hidroelektrane i napuštena uzletišta.2
Kao neki od ciljeva land arta spominju se sljedeći:
Moj cilj je bio razmisliti o tome je li land art kao aktivnost bioetičan, odnosno je li to djelovanje koje je ispravno prema prirodi u cjelini. Kako nisam pronašla literaturu na tu temu, ono što će slijediti jest isključivo moj tok misli na spomenutu problematiku.
Kako bih saznala malo više o land artu, htjela sam čuti što land art umjetnici govore o svojoj umjetnosti. Pronašla sam filmić iz 1987. godine3 u kojem možemo vidjeti kako poznati land art umjetnik Andy Goldsworthy stvara svoje skulpture te možemo čuti što o njima govori. Malo kasnije ću se osvrnuti na neke stvari koje je rekao, a potaknule su moje promišljanje o land artu i bioetici.
Kada dovodimo u pitanje bioetičnost land arta, čini mi se da se zapravo pitamo utječu li takve umjetničke intervencije na okoliš, do koje mjere i na koji način. Poznati fizičar Fritjof Capra4 tvrdi da mjerenje energije jedne čestice izaziva trenutačne promjene na drugoj čestici koja je još k tome udaljena možda milijune svjetlosnih godina. Čini se da ne postoji nijedan čin, a neki tvrde nijedna misao, koja neće utjecati na naš okoliš, odnosno na okolne čestice. Prema tome moramo se pomiriti s time da ćemo uvijek mijenjati svoj okoliš. Izuzetak naravno nije ni land art, i on će zasigurno izmijeniti okoliš.
Njemački land art umjetnik Nils-Udo primijetio je: „Even though I work in parallel with nature and create my interventions with all possible caution, they will always remain a fundamental contradiction to themselves. It is this contradiction on which all my work is based. Even this work cannot avoid one fundamental disaster of our existence. It injures what it draws attention to, what it touches: the virginity of nature.“5
No Andy Goldsworthy govori o promišljanju prije djelovanja. On kaže da se pokušava uklopiti u ekologiju šume. Dakle u svom djelovanju on svjesno pokušava u najmanjoj mogućoj mjeri utjecati na život oko sebe. Tu dolazimo do onog drugog, važnijeg pitanja, pitanja na koje zapravo u većini slučajeva ne znamo odgovor. To je pitanje na koji način i u kojoj mjeri mijenjamo svoj okoliš. Kao prvo, trebamo uzeti u obzir da je namjera ovog umjetnika uklapanje u postojeći ekosustav i ne bismo trebali pretpostaviti da tako razmišljaju svi land art umjetnici. Kao drugo, iz bioetičke perspektive je zanimljiva formulacija koju je upotrijebio ovaj umjetnik: „upotrebljavam materijale koji nisu od prevelike vrijednosti za šumu“6. Aristotel je rekao da priroda ništa ne radi bez razloga. Prolazeći kroz ekološku krizu, sve više shvaćamo da nikada ne možemo reći da nešto što je u prirodi nema nikakvu svrhu i nije to rekao ni Andy Goldsworthy. Međutim on svojom izjavom pretpostavlja da zna koje stvari mnogo znače jednoj šumi, a koje joj ne znače tako mnogo. No je li u pravu? Naprimjer, u konkretnoj instalaciji „valova“ koji idu kroz šumu, a sastoje se od velikog broja savijenih trupaca, Andy Goldsworthy kaže da je koristio savijene trupce jer ih šume ne mogu iskoristiti.
Aldo Leopold kaže da micanje bilo kojeg dijela biotičke piramide utječe na druge dijelove. Ako istrijebimo komarce iz jednog područja, za koje se nekima vjerojatno čini da nemaju neku korisnu svrhu osim što gnjave ljude, to će utjecati na mnogo hranidbenih lanaca kojih su komarci dio. Tako i ako pokupimo veći dio suhog lišća s tla ili savijena drveća, ono se neće raspasti, postati humus i učiniti tu zemlju ponovno plodnom, što će imati veliki utjecaj na cjelokupni život tog područja. Michel de Montaigne je rekao da se priroda se razumije u svoje poslove bolje od nas. I to bi vjerojatno bila pozicija s kojom bi se složili pobornici dubinske ekologije.
Ipak, moram priznati da se ne mogu oteti dojmu da postoji velika razlika između građenja nasipa i uzimanja nekoliko suhih listova s tla. Land art umjetnici koriste obje vrste intervencija. Prema tome možda je to prostor za bioetičku raspravu – ne pitanje „Je li land art bioetičan ili nije“, već „Koje su land art intervencije bioetične a koje nisu“.
Za takvu raspravu bi nam pak trebao neki standard. Standard koji bi trebale zadovoljiti pojedine instalacije da bi bile proglašene bioetičnima. Za određivanje standarda bi nam pak trebala neka količina znanja o procesima u okolišu kako bismo mogli povući bar mutnu crtu između bioetičnog i nebioetičnog. Iz toga proizlazi da ne bi bilo naodmet da se land art umjetnici educiraju, steknu tu neku količinu znanja o svom radnom mjestu. To nas dovodi do daljnjih pitanja. Koji bi ti izvori znanja bili? Bi li trebalo odrediti nekakvu obaveznu literaturu za land art umjetnike kao dozvolu za rad? Tko bi određivao koja bi to literatura bila? Pitanja se množe.
Unatoč svemu, gledajući primjere land arta, shvatila sam da imam mišljenje o bioetičnosti svakog od njih. Neke sam odredila bioetičnima, a neke nebioetičnima. Za neke se doduše nisam uspjela odlučiti. Na primjer, micanje oblutaka na plaži ili nekoliko listova da tvore krug smatram bioetičnim.
Slika 1
Slika 2
Effigy Tumuli Michaela Heizera su gigantske intervencije na zemlji (vidi slike 1 i 2) u obliku životinja koje obitavaju u tom kraju. Međutim u ovom konkretnom slučaju umjetnik je područje gdje je bio stari rudnik pretvorio u park uz potporu države. Dakle umjetnik svojom intervencijom nije zadirao u „nevinost prirode“, već je području koje je bilo neupotrebljivo, zahvaljujući čovjeku, pretvorio u nešto iskoristivo. Nasip koji je izgradio u Nizozemskoj (slike 3 i 4) također je, mogli bismo reći, veća intervencija. Međutim krajolik Nizozemske gotovo je potpuno oblikovan rukom čovjeka, isplaniran unaprijed. Dakle ni u ovom se slučaju ne radi o intervenciji u „nevinost prirode“, no svejedno je intervencija koja je bitno izmijenila djelić reljefa.
Slika 3
Slika 4
Nebioetični primjeri land arta su za mene sječa trupaca radi pravljenja gigantskog gnijezda (slika 5) ili dojma ceste koja ide kroz šumu („Organic Highway“, slika 6).
Slika 5
Slika 6
„Aura“ regije Maurienne također je jedan primjer (slika 7). Radi se o velikoj količini tankih limenih diskova u obliku aureola koji su stavljeni usred šume. Na projektu je bilo zaposleno 150 ljudi. Po mom mišljenju, odbljesak od tolike količine lima na mjestu okruženom šumom utjecat će na dojam, a vjerojatno i ugodnost mnogih životinja u tom kraju.
Slika 7
Mislim da je vjerojatan sličan, a i neki drugi problemi s land art intervencijom koja uključuje bojanje velikog broja stijena fluorescentnim pigmentom u obliku gigantskih geometrijskih likova koji svijetle po noći (slika 8), a po danu se prekrivaju plastikama istog oblika i boje (slika 9).
Slika 8
Slika 9
Christo i Jeanne-Claude 1983. godine su u Miamiju završili svoje djelo pod nazivom „Okruženi otoci“. Ono se sastoji od 585 000 kvadratnih metara polipropilenske tkanine jarko ružičaste boje koja okružuje 11 otoka (slika 10). Tijekom provođenja ovog projekta iz mora koje okružuje otoke izvađena je velika količina otpada, točnije 40 tona. Kako bi konstrukcija od tkanine stajala na mjestu, u dno mora stavljeno je 610 sidara, a sidra su postavljena i u obalno vapneno tlo samih otoka, blizu korijenja drveća. Osobno mi je teško ovaj projekt shvatiti kao ispravno odnošenje prema prirodi u cjelini osim dijela s vađenjem 40 tona otpada iz mora. Drugim riječima, smatram da ovakav oblik land arta nije bioetičan.
Slika 10
Kada sam dalje razmišljala o intervencijama land arta koje su, po mom mišljenju, bar grubo spadale u kategoriju bioetičnih, došla sam do još nekih argumenata koji govore u prilog bioetičnosti takve djelatnosti. Neki od njih su sljedeći:
Motiv umjetnika
Andy Goldsworthy spominje svoj motiv za ovakvu umjetnost koji je, prema njemu, učenje i to učenje o okolišu. Učenje o okolišu radi samog spoznavanje istog odgovaralo bi Mittelstrassovom pojmu orijentacijskog znanja te Kaulbachovoj smisaonoj istini kojoj bi bioetika trebala težiti. Dakle djelovanje ovog umjetnika bi prema tome bilo bioetično.7
Prilagodljivost stanju prirode
Nadalje, Andy Goldsworthy naglašava prilagodljivost land arta prirodnim uvjetima – „ako sniježi, radim sa snijegom, ako pada lišće, s lišćem“8. Dakle ta karakteristika land arta također govori u prilog njenoj nenametljivosti okolišu, odnosno ekološke svijesti umjetnika landa arta (i pretpostavljam da svi rade na takav način budući da ne mogu zamisliti da neki umjetnik npr. donosi stroj za pravljenje umjetnog snijega u ljetnu šumu zato što ga trenutno inspirira snijeg, već inspiraciju uvijek traži u trenutnom stanju prirode).
Sve veće razdvajanje čovjeka i prirode
Bill Gilbert, umjetnik i profesor na Odsjeku za umjetnost i povijest umjetnosti na Sveučilištu u New Mexicu, također ima nešto za reći na temu land arta i bioetike. On kaže da odvajanje ljudi od njihova prirodnog okoliša potiče stvaranje straha od njega, a tim se strahom može lakše kontrolirati ljude. Ovakva tvrdnja bi mogla implicirati da, ako bi bioetika odredila land art kao neetičnu djelatnost i na taj način osudila takav način stupanja u kontakt s okolišem, sudjelovala bi u daljnjem razdvajanju čovjeka i prirode pridonoseći na taj način stvaranju straha koji služi kao oruđe globalnom ekonomsko-političkom modelu. To bi bila suprotnost primarnom cilju bioetike – da bude alternativa upravo tom globalnom ekonomsko-političkom modelu.
Bez nove proizvodnje
Također, ovaj umjetnik napominje da land art ima bioetičnu stranu – land art ne stvara nove stvari, već povezuje čovjeka sa stvarima koje već postoje u prirodi, radi ravnotežu među njima i to gledanjem, osluškivanjem, mirisanjem i igranjem s prirodom – stvaranjem umjetnosti.9
Možda će nam priroda dati pravi odgovor na pitanje je li land art bietičan ili nije, te se samo trebamo potruditi dobro ju osluhnuti.
Perhaps the truth depends on a walk around the lake.
Wallace Stevens
Andy Goldsworthy, Grizedale, 1987
http://www.youtube.com/watch?v=G7dnyedABYE&feature=related
„The reason why I go out and work in outside is because of all the things that I learn - I learn about the nature of the material I‘m using, the nature of the place, the nature of the whole environment, this is in a way of pulling together not only of canon understanding of the rock but feelings towards the Cambrian? Landscape, the walls. And I‘ve worked as a stone waller on farms and as much as I love stone walls and I know how to build stone walls I like to do a kind of alternative.
I‘ve decided to make something out of bent trees especially because the forests can‘t use them and that‘s important – that all the materials I use are ones that aren‘t of high value to the forest, I must fit into the ecology of the wood – I couldn‘t go around cutting trees...“
Bill Gilbert Teaches Land Arts at the
University of New Mexico
http://www.youtube.com/watch?v=wRbBaGRePCY
„We have solely pulled back from engaging with the environment and we think of ourselves as being a problem so we pull back more and then it becomes the other and at this point we don‘t have skills, we don‘t have knowledge, we don‘t know the cycles of the moon, we don‘t understand why we have summer vacations, and we‘re just completely removed from that kind of natural cycles and so it‘s easy to become fearful of them and then if you have a government that‘s selling fear as a mode to control us that‘s another easy way to control people – make them be afraid to go outdoors.
We‘re gonna have to figure out a new relationship to this planet and that‘s not about making stuff – there‘s plenty of stuff, we have to think about how we as humans can be in balance with our planet and so doing things as artists that start to speak to a much gentler approach to environment, leaving less trace, making less things, and a more intimate involvement, actually looking and hearing and seeing and smelling the world that your in. That seems to me that‘s something that art can bring to the experience.“
____________________
1. Wikipedia: „Land art“, http://en.wikipedia.org/wiki/Land_art.[Natrag]
2. Usp. prikaz knjige Chris Taylor, Bill Gilbert: Land Arts of the American West, University of Texas Press, Austin, 2009., http://www.utexas.edu/utpress/books/taylan.html.[Natrag]
3. Andy Goldsworthy: Grizdale, 1987., http://www.youtube.com/watch?v=G7dnyedABYE&feature=related.[Natrag]
4. Graham Bell: Put permakulture: praktični koraci za stvaranje samoodrživog svijeta, Poduzetništvo Jakić, Cres, 2002.[Natrag]
5. Nils-Udo: „Artist Statement: Towards Nature”, http://greenmuseum.org/content/artist_content/ct_id-64__artist_id-36.html.[Natrag]
6. A. Goldsworthy, Grizdale.[Natrag]
7. A. Goldsworthy, Grizdale.[Natrag]
8. Suedojane Productions: Andy Goldsworthy – Collaboration With Nature, 2007., http://www.youtube.com/watch?v=Dq1Sw35mYzc.[Natrag]
9. KNME: Artisode 1.2. Land Art 101 (Bill Gilbert: Teaches Land Arts at the University of New Mexico), http://www.youtube.com/watch?v=wRbBaGRePCY.[Natrag]
