Naslov je ovoga rada, pretpostavljam, slikovit, no ne otkriva mnogo o temi. Razlog je tomu kodiranje fenomena koji se u naslovu spominju, a kod se krije u sasvim konkretnoj kulturi i sasvim određenim svjetonazorima. Dekodiranje slijedi…:-)
Središnje mjesto ovoga rada jest anime – pojam dobiven kraćenjem sintagme Japanese animation, a odnosi se na, kako sama sintagma kazuje, japansku animaciju (crtane filmove). U pozadini samoga pojma stoje barem dva fenomena; prvi je nevjerojatno produktivna industrija japanskih animiranih filmova, čiju veličinu ne doseže većina europskih kinematografa. Drugi je fenomen proizvod japanske popularne kulture koji je posljednja karika u evolutivnom lancu što započinje svitcima iz 12. stoljeća, nastavlja se s ukiyo-e drvorezima iz Edo razdoblja i pojavljuje se konačno u manga obliku (japanski strip). Zanimljivo, prijevod ukiyo-e glasi: slike plutajućega svijeta – značenje koje posve odgovara sadržaju. Kako ne bismo zagrezli u apstrakciju, spomenimo samo da je 2009–e industrija japanskoga stripa – mange – zgrnula 500 milijardi jena (100 milijardi kuna). Zadivljujuće, zar ne?
Prije nego krenem dalje, želim čitatelju naglasiti kako objekt istraživanja i proučavanja ovdje nije anime; anime je medij, ili preciznije rečeno tehnomedij, kroz koji pokušavam doprijeti do kulture koja je taj medij proizvela te je time u njega utkana. Kroz anime iščitavam značenja, društvene kodove i kulturne obrasce (anime speeks to me), onako kao što bi neki istraživač mogao s bilo kojim proizvodom neke kulture. Osim toga anime je zahvaljujući raznolikosti svojih žanrova izrazito podoban medij za preispitivanje suvremenih procesa i fenomena te bioetičke problematike.
Dva veća anime žanra su mecha i cyberpunk, a upravo su oni posvećeni bioetičkim temama: od ekologije do tehnologije. Iz toga slijedi njihova značajnost za ovaj zbornik. Slikovito rečeno (po uzoru na Nietzschea), anime je kao zrcalo čija se površina mreška, nagovještavajući nam neko postojanje s druge strane. Znatiželjni, prstom dodirujemo površinu i shvaćamo da se naši prsti ne zaustavljaju na hladnoj površini, već nestaju u zrcalu. Zatim provlačimo ruku; rame; glavu i najzad cijelo tijelo te otkrivamo paralelni svijet. To je ta kulturna pozadina koju nećemo zapaziti ako ne zagrebemo po površini.
Tri su žarišna mjesta ovoga rada (s obzirom na anime i bioetičku problematiku), a to su: ekologija, kiborgizacija i tehnologija.
Slika 1: Trešnjin cvat (Sakura)
Trešnjin cvat. Sakura. Sakura je japanska riječ za trešnjin cvat, začuđujući prastari fenomen iza kojega se krije mnogo značenja. Japan obiluje trešnjinim drvećem, a upravo je trešnjin cvat nacionalni simbol Japana. Prikaz sakure nalazi se na kovanici od sto jena i na mnoštvu konzumerističkih i pop-proizvoda. No sakura je također jedan od najzastupljenijih motiva u japanskoj umjetnosti – bilo da je riječ o haiku poeziji, tradicionalnoj glazbi i kazališnim predstavama ili slikovnim prikazima. Postavljanjem trešnjina cvata u naslov rada željela sam ukazati na dvije stvari: prva je da se radi o sasvim konkretnoj (japanskoj) kulturi, a druga je da ovdje govorimo o umjetnosti, a jedan od izraza te umjetnosti je i anime. No redom!
Sakura je pravi doživljaj i događaj: svake se godine horde Japanaca slijevaju u parkove kada procvjetaju trešnje pa se sa članovima obitelji i kolegama s posla opuštaju, uživaju i dive raskošnim krošnjama ispod kojih jedu unaprijed pripremljene tradicionalne delicije. Kako se ništa važno ne bi propustilo, na TV postajama te na internetu mogu se svakodnevno pronaći „prognoze trešnjina cvata“ kojima se građane obavještava kada će se, koliko i gdje otvoriti pupoljci trešnjinih cvjetova. No sakura nije tek estetsko iskustvo: ona je prožeta simbolikom. Cvjetovi japanske trešnje naime rastu u grozdovima (a i latice su ponešto drugačije od onoga na što smo u Hrvatskoj navikli), zbog čega podsjećaju na oblake. Oblaci, baš kao i sakura, simbol su prolaznosti jer brzo dolaze i prolaze. Trešnjin cvijet je amblem ljubavi i privrženosti, ali i života i smrti, jer cvijeta kratko, predivan je na svome vrhuncu, no brzo propada i nestaje. Sakura je život u malom.
Osim toga postoji i druga, tamna strana medalje: za vrijeme Drugoga svjetskog rata piloti zrakoplova sa sobom su u misije nosili grančice trešnje, a imperijalni je Japan na osvojenim područjima zasađivao trešnjino drveće koje je time postajalo simbol okupacije i dominacije Japana. Trešnjin cvat poslužio je kako bi se manipuliralo masama te su vlasti uvjeravale narod kako će se njihovi bližnji, poginuli u ratu, reinkarnirati u obliku trešnjinih cvjetova. Maleni cvjetovi, a da bi nosili tako mnogo duša!
Samo o trešnjinu cvatu i njegovoj simbolici u Japanu moglo bi se ispisati mnogo stranica. Pa ipak ćemo se oduprijeti tim porivima, jer čemu duljiti kada je ono bitno o cvatu trešnje za ovaj rad već izrečeno? Da ne zaboravim spomenuti: baš kao i u ostalim japanskim umjetničkim formama, sakura je izrazito zastupljena i u anime te se često koristi kako bi se označilo pojedina duševna stanja likova. Ona je za autore anime vrhunski poetični izraz.
Nemoguće je krenuti u daljnju razradu teme bez šintoizma. Shinto je izvorna japanska religija i jedna od dviju najvećih religija Japana (druga je budizam), s time da se teoretičari spore oko toga treba li se uopće shinto nazivati religijom, budući da je to prije svega životni stav ili životna filozofija negoli religija u zapadnjačkom smislu te riječi. Shinto nam je važan jer sadrži snažan ekološki aspekt i ekoperspektivu na kojoj bi Japancima pozavidjela i Zelena akcija. Budući da je shinto sastavni dio anime, taj se ekološki aspekt prenio u animaciju, označivši time sasvim posebnu senzibilnost za okoliš i svijet te stav prema tehnologijama i znanosti. Upravo je Japan poznat po razvoju novih tehnologija, ali isto tako prednjači i po razvoju i upotrebi obnovljivih izvora energije, tzv. zelenoj energiji.
Jedno je od temeljnih shinto vjerovanja kako je cijela priroda (pa tako i svijet, zajedno s nama u njemu) prožeta životnom energijom: bilo da se radi o kamenu, jezeru, planini, životinji ili rijeci. Taj život stoga treba poštovati i živjeti u skladu s njime. Odatle briga za prirodu. I zaista, jedan od najjačih apela u anime bit će upravo ekološki apel.
Dva autora anime koji su zasigurno najproduktivniji u ovoj domeni jesu Osamu Tezuka i Hayao Miyazaki. Tezuka je po struci liječnik, a animacija za njega predstavlja sredstvo izražavanja najhumanijih ideja. Miyazaki je zapadnjačkom gledateljstvu nešto poznatiji, prije svega zahvaljujući svom animiranom filmu „Avanture male Chihiro“ („Spirited Away“) koji je osvojio Oscara, a zatim i po nizu drugih uradaka koji se ponešto po svojem vizualnom izričaju razlikuju od ostalih anime i podsjećaju na animaciju Zapada kojoj se Miyazaki divi. Jedan od njegovih zapaženijih radova zasigurno je „Nausikaja u dolini vjetrova“ (Slika 2).
Slika 2: Hayao Miyazaki:
Nausicaä of the Valley of the Wind (1984.)
U ovome filmu svjedočimo postapokaliptičnoj budućnosti u kojoj je planet Zemlja nakon katastrofe obrastao šumom prepunom otrovne peludi te divovskim insektima i crvima. Tek se ponegdje naziru tragovi nekad visoko razvijene civilizacije: roboti, ostaci zgrada i tehnologije, a ljudska je civilizacija svedena na veoma lokalizirane i male zajednice koje pokušavaju izgraditi bolju budućnost.
Hayao Miyazaki inače je diplomirao političke i ekonomske znanosti i svjesno koristi shinto filozofiju u svojim radovima, pozivajući pritom na poštivanje prirode i suživot s njome.
Spoj tehnologije i čovjeka česta je tema u anime filmovima. Pritom se neizbježno postavljaju pitanja gubljenja identiteta i potrage za novim identitetom; pitanja ljudske naravi i njezine budućnosti. Jedan od najpoznatijih filmova u ovome polju jest „Ghost in the Shell“ ili „Duh u ljušturi“, redatelja Mamorua Oshiija, u kojemu protagonistica, koja je kiborg, traga za ljudskim u sebi i svojim porijeklom istodobno se baveći vlastitom sviješću i samospoznajom. Ona naposljetku ostaje primjer sretnoga spoja stroja i čovjeka: novoga bića koje postaje biće distopijske budućnosti. Nadam se da se imamo čemu nadati.
Najcitiranija teoretičarka kiborgizacije zasigurno je Donna Harraway, koja je svojim Manifestom za kiborge stekla kultni status. Jedna od postavki toga rada jest postrodna budućnost – postrodna, ne zato što će biti svejedno jesam li muškarac ili žena, nego zato što će nastati jedan novi entitet koji neće pripadati nijednoj od ovih sfera i koji će nadići spolno-rodne podjele. To će biti kiborg.
Slika 3: Shinji Aramaki: Appleseed (2004.)
Anime autori ne bave se predviđanjem budućnosti ni indoktrinacijom. Ono što anime nudi jesu različite vizije budućnosti, tj. različite verzije moguće budućnosti. Vrlo često te vizije svijeta prikazuju postapokaliptičnu budućnost (svijet nakon katastrofe) ili distopijsku budućnost, za koju će upravo razorna moć tehnologije odigrati najznačajniju ulogu. Te su postapokaliptične vizije budućnosti zasigurno proizvod kolektivnoga iskustva Hirošime i Nagasakija te je katastrofa, naizgled prevaziđena i zaboravljena, na japanski način utkana u anime koji postaje sredstvo za kanaliziranje toga iskustva. Zahvaljujući tome, rekla bih, japanski anime autori senzibilniji su za tehnološku problematiku te osjećaju odgovornost, dužnost i nužnost da upozorenje prenesu i na globalnu razinu.
Slika 4: Rintaro, Metropolis (2001.)
Sretna sam što imam priliku istraživati i ukazati na ovaj proizvod japanske popularne kulture (koji postaje globalno sve prisutniji), a koji nije ispražnjen od značenja niti je površan, kao što to obično biva s pop-proizvodima. Svakako bismo o ovoj temi mogli reći mnogo više, no cijenimo vrijeme čitatelja pa ćemo stoga proširenje teme ostaviti za drugi put. Vrijeme je da dam što dugujem, a ostala sam dužna razjasniti drugi dio naslova ovoga rada. Roboti s dušom.
Spomenula sam na početku rada jedno od osnovnih vjerovanja shinta: sve oko nas nastanjuje životna energija. Za Japance nema ničega kontroverznoga u stavu kako se ta životna energija može naći i u robotima. Njihov stav proizlazi najvećim dijelom iz shinta, ali i iz svjedočanstva nevjerojatno brzoga razvoja tehnologije (a Japanci su kao državljani zemlje koja svoju ekonomiju bazira na tehnologiji vrlo svjesni mogućih ishoda takvoga razvoja), koji već desetljećima pobuđuje pažnju SF autora i gledatelja te nagoviješta spoj tehnologije i čovjeka – uz neslaganje oko toga hoće li taj spoj biti sretan ili nesretan. Stoga robot postaje novi nositelj života, u kojemu prebiva anima i daruje mu svijest i kartezijansku spoznaju.
Naposljetku, da zaista više zaključim… Vjerujem da anime kao medij za preispitivanje suvremenih procesa kroz bioetičku perspektivu posjeduje značaj koji se s lokalne uzdignuo na globalnu razinu, čime su se naravno njegov utjecaj i značaj umnogostručili. Autori anime žanrova kojima smo ovdje posvetili prostor nemaju ulogu pukoga pripovjedača, već aktivnu ulogu upozoravatelja koji ističu našu odgovornost koju imamo prema sebi; drugima i svijetu u kojemu živimo, ne zato što smo moćni, nego zato što smo ljudi. Pozivamo se na odgovornost koju je Hans Jonas postavio kao princip i koja vrijedi kao zalog budućnosti. Isto tako ne valja smetnuti s uma kako smo vazda, bez obzira na opseg našega djelovanja, aktivni sudionici povijesti. Marxova je misao kako smo svi sudionici povijesti i njegov je poziv onaj za angažiranje. Isto smo tako u mogućnosti osvijestiti kako živimo svoju sadašnjost prema idejama i vizijama budućnosti, a budućnost je onakva kakvom je sami stvorimo.
