Tijelo i tjelesnost su kao aspekti ljudske egzistencije i identiteta bili uvelike zanemarivani u čitavoj povijesti zapadne humanističke tradicije pa tako i u filozofiji. Dominantni pogled na aspekte ljudske egzistencije zaustavljao se na dualizmu um-tijelo, pritom trivijalizirajući tijelo i tjelesnost bez promišljanja kulturnih, socijalnih i simboličkih dimenzija vlastitog predmeta proučavanja.

20. stoljeće donijelo je sve veću okupiranost tjelesnošću. Pojavile su se kulturne formacije koje zauzimaju nove pozicije prema tjelesnosti. Raste interes za kulturu tzv. modernog primitivizma koji rehabilitira ritualno razbijanje tjelesnog integriteta piercingom, tetovažama i implantatima. Usporedno s tim tendencijama ubrzani razvoj znanosti, tehnologije i medicine donio je nove mogućnosti u definiranju individualnog odnosa prema vlastitom tijelu. Novi postupci obuhvaćaju estetsku kirurgiju, kirurške i hormonalne terapije promjene spola, genetičke intervencije i implementiranje kibernetskih sučelja.

Ovakve tendencije suvremene kulture inzistiraju na pokušaju rehabilitacije problematike tijela u okviru humanistike.

Kako su o pojmu tjelesnosti i odnosu prema njoj promišljali filozofi 18. i 19. stoljeća, prije nego što je tehnologija mogla učiniti s tijelom ono što može danas? O tome Kant u svojoj etici promišlja unutar problematike dužnosti čovjeka prema samome sebi kao osjetilnog, ali istovremeno i moralnog bića. U tom promišljanju on se osvrće na konkretne probleme samoubojstva, samoobeščašćenja i neumjerenosti u jelu i piću. U kontrastu s Millom, Kant ovdje predstavlja konzervativnu struju, iako je njegova filozofija općenito jedan od temelja modernog liberalnog mišljenja. Mill se u svom spisu „O slobodi“ bavi pitanjem slobode pojedinca unutar države. Iako se konkretno ne bavi samim pitanjem tjelesnosti, iz njegovih liberalnih stavova može se zaključiti da Mill čovjeku pripisuje neupitnu slobodu i u odnosu prema vlastitom tijelu.

Žensko genitalno sakaćenje, tj. postupak odstranjivanja tkiva sa ženskih genitalija u kulturne, religijske i druge nezdravstvene svrhe, praksa je koja izaziva kontroverze kako u društvenim grupama koje ga provode tako i na međunarodnoj razini kao pitanje vezano za osnovna ljudska prava. Ovom je praksom pogođeno više od 130 milijuna žena uglavnom na području centralne i istočne Afrike, ali se pod utjecajem globalizacije proširio i na ostatak svijeta, što ovaj problem čini još kompleksnijim, naročito ako se promatra kroz prizmu kulturnog relativizma. Svrha je ovog rada sagledati važne aspekte tog fenomena, od medicinskih preko socio,kulturnih (s posebnim osvrtom na rodne) do etičkih, ponuditi argumentaciju za ukidanje takve prakse te pokušati rasvijetliti neke probleme koje bi za sobom povlačila sama moguća akcija ukidanja te prakse.

Iako se često čuje da je došlo do zaborava tijela, primjerice u medicini, a time zapravo do cjelokupnog zaborava nas samih, zaboravljaju se poruke mnogih filozofa koji su isticali gledanje na naše tijelo kao naš vlastiti projekt te napose uzimanje tijela kao nerazdružive cjelovitosti duha i materije. Imamo li to na umu i prihvatimo li takvo stajalište kao uvjerljivo, tada je lako vidjeti konsekvence koje vode u zapostavljanje jedne od tih dviju tradicionalnih „supstancija“.

U ovom radu osvrnut ćemo se na moguće modifikacije tijela: pozitivne i negativne. Negativnim modifikacijama smatramo one koje su motivirane nekim idealom ljepote, prestiža i sličnim, s obzirom na to da su intrinzično protuprirodne. S druge strane, one modifikacije koje nazivamo pozitivnima, a to su modifikacije tijela tjelovježbom, sportom i sl., smatramo nužnima u slučaju da smo racionalne, odnosno moralne osobe. Navest ćemo neke, istraživanjima dokazane, pozitivne učinke redovite tjelovježbe na naše zdravlje i teorijske, tj. filozofske implikacije zapostavljanja ovog prirodnog vida modifikacije našeg tijela.

Napredak u tehnologiji omogućio je mnogim ljudima da nadomjeste svoje prirodne nedostatke, odnosno invalidnosti koje su im onemogućavale normalno funkcioniranje u društvu i životu uopće. Bilo da se radi o naočalama, kontaktnim lećama, slušnim pomagalima ili protezama, njihova je funkcija uvijek nadoknaditi nedostatak. Ali već se danas otvaraju mogućnosti nadograđivanja tijela na takav način da se ojača neka prirodna funkcija tijela i uma ili čak da se stvori neka potpuno nova. Takvim bismo postupkom nadišli prirodne mogućnosti čovjeka, i to bitno drukčije nego što to činimo pomoću oruđa i dosadašnjim korištenjem tehnologija. Kada mijenjamo tijelo i bitno nadograđujemo njegove mogućnosti na način da su one neodvojive od tijela ili su njegov integrirani dio, nadilazimo li biologijsku i antropologijsku definiciju čovjeka? Stvaramo li, zapravo, novo biće? Nazvali ga mi “Kiborg”, “Nadčovjek” ili “Čovjek 2.0”, to će biće imati permanentne i inherentne prednosti nad ostalim ljudima što, među ostalim otvara mogućnost posthumanog svijeta. Takve modifikacije ljudskog tijela povlače etičke probleme ne samo za pojedinca, već i za društvo u cjelini. Potrebno je definirati terminološki okvir za daljnju raspravu, prepoznati trenutne i buduće tehnološke mogućnosti te otvoriti jedno novo područje unutar bioetike, (bio)etiku kiborgizacije.

Najnoviji razvoji genetske tehnologije govore o tome, kako je naglasio i profesor s Cambridgea, Aubrey de Grey, da će za nekoliko desetljeća biti moguće raspolagati genetskim tehnologijama koje će moći zajamčiti modifikacije ljudskog tijela, na način da ljudska bića mogu biti virtualno besmrtna. Ljudska bića koja bi na taj način bila genetski modificirana ne bi umirala slijedom procesa starenja, već samo uzrokom nasilne smrti, infekcija i sl. Ovaj će se rad baviti nekima od glavnih trenutno raspravljanih tema. Prije svega, postavit će se pitanje identiteta osoba čije bi tijelo bilo na taj način genetski modificirano (pri čemu su autori koji naglašavaju etički neprihvatljive posljedice, prije svega, Sandel i Kass, dok su paradigmatski autori koji podržavaju promjene Harris, Horrobin i Caplan). Zatim će se prikazati pitanja distributivne pravde koja slijede iz takvih modifikacija ljudskog tijela. Treće pitanje čine reprodukcija i obnavljanje ljudskog roda te reproduktivne slobode pojedinaca u svijetu u kojemu bi postojale virtualno besmrtne osobe.

Feminizam je nekritički preuzeo pretpostavke o ulozi tijela pri čemu se pozivanjem na naslijeđene predodžbe o materijalnosti produžuju filozofske zablude. Nametnut je oblik znanja u kojem se ženskost promatra samo kroz povezanost dualizama um/tijelo i muško/žensko pri čemu se reprezentacija muškarca povezuje s umom, a žene s tijelom. Feministička teorija treba izaći iz postojećih pravaca istraživanja tijela kako bi mogla pridonijeti povijesti filozofije na vlastiti način. U ovom radu ću se osvrnuti na radove Judith Butler i Michela Foucaulta koji pokušavaju dekonstruirati binarne opozicije koje se unutar diskursa moći prihvaćaju kao prirodne.

Eksperimentalna filozofija sasvim je novi trend, uglavnom među američkim filozofima. Za razliku od tradicionalne filozofije, eksperimentalna filozofija koristi metode empirijskog istraživanja. Oponašajući psihološke eksperimente, eksperimentalna je filozofija već na nekoliko klasičnih pitanja tradicionalne filozofije dala nove odgovore te je uspjela revidirati neke klasične etičke stavove. No, kritičari eksperimentalne filozofije tvrde da filozofske teme ne mogu biti istraživane takvim putem i da na filozofska pitanja ne mogu odgovarati ljudi koji nisu filozofski obrazovani. U ovom referatu dat ću kratki pregled eksperimentalne filozofije, navesti moguće koristi za bioetička i feministička istraživanja te otvoriti raspravu.

Rad se bavi propitivanjem pretpostavki o emancipacijskom potencijalu cyberspacea i novih tehnologija s naglaskom na bioetičke aspekte. Problematizacija koncepta kiborga i njegovo tumačenje iz feminističke perspektive pokazuju se neraskidivo vezani sa pitanjem tijela, napose ženskog. Novi društveni prostor (cyberspace) zahtijeva i nova društvena bića. Možemo li taj zahtjev utopijski ili distopijski procijeniti ako otkrijemo biopolitičke moći koje oblikuju tijelo u cyberspaceu?

Ovaj će se rad baviti temom afirmativne akcije. Jedna od definicija afirmativne akcije bila bi: „Afirmativna akcija predstavlja pozitivne korake koji se poduzimaju kako bi se povećala zastupljenost žena i manjina u zapošljavanju, obrazovanju i općenito u svim segmentima u kojima su povijesno bile isključene.˝

Unutar teme izložit ćemo argumente pobornika i kritičara afirmativne akcije u domeni spolne diskriminacije. Važno je istaknuti kako se afirmativna akcija ne odnosi samo na spolnu diskriminaciju, već i na druge vrste diskriminacijskih praksi. Sam termin afirmativne akcije nastao je u Sjedinjenim Američkim Državama u vrijeme vladavine Kennedya. Cilj je bio zaštiti Afroamerikance od rasne diskriminacije te poboljšati njihove prilike i mogućnosti u okruženju u kojem žive. Kasnije se afirmativna akcija počela širiti na druge rasne i etičke skupine, a postepeno je počela uključivati i žensko pitanje. S vremenom ona postaje vladino nastojanje da se smanji diskriminacija prema različitim ugroženim grupama koje su trpjele osuđivanje, diskriminaciju i vrijeđanje na temelju svoje manjinske različitosti. Da bi ih se zaštitilo, radi se na pravilnicima, programima i procedurama koje davju prednost manjinama, ženama i ostalim diskriminiranim grupama. Jedan od važnijih ciljeva afirmativne akcije bio je popraviti štetu koja je uzrokovana diskriminacijom, a provođenje ovih programa trebalo se vršiti s posebnim oprezom imajući na umu da se moraju odvijati postepeno.

Dijete je priznato kao čudo, kao nešto što prolaskom kroz žensko tijelo mijenja cjelokupnu stvarnost. Ništa nije tjelesnije od trudnoće, a ona nas istovremeno i duhovno prožima. U ženi se javljaju snažne emocije prema djetetu koje nosi u sebi. Trudnoća ne pripada ženi samoj, a njeno tijelo se ipak posvećuje sebi. Trudnoća otkriva subjektivnost tijela koja je decentrirana, žensko tijelo više nije samo njeno, a to iskustvo proizvodi osjećaj moći, postojanosti i vrijednosti. Sve se više parova zbog nemogućnosti biološkog roditeljstva odlučuje na surogat majčinstvo. In vitro oplodnja sa sjemenom partnera te usađivanje embrija u maternicu zamjenske majke mnogim je ženama postalo profesija. Naizgled je ova metoda jedno od pozitivnih rješenja za neplodnost, no ona nosi sa sobom niz ozbiljnih problema. Iako mnogi parovi misle da im je to jedina šansa za ostvarivanje potomstva, kod većine žena dolazi do emocionalnog sloma budući da se nakon devet mjeseci trudnoće i porođaja, moraju odreći malog živog bića koje je raslo u njima.

Autorica se u radu bavi podobnošću televizijskih serija, prije svega onih s medicinskom tematikom, kao medija kroz koji se povremeno prelamaju bioetički problemi. Iako se umjetnička vrijednost televizijskih serija može dovesti u pitanje, njihova je edukativna uloga sve očitija. Najvažniji aspekt ovih serija za autoricu je njihova edukativna uloga u okvirima bioetičkih pitanja. Pažljiva ekranizacija medicinskih intervencija koje za sobom povlače bioetičke dileme, kao što su eutanazija, transplantacija i doniranje organa, abortusi i slično, približava spomenute bioetičke probleme gledateljstvu. Stoga serije moraju zadržati najviši mogući nivo vjerodostojnosti, jer bi u suprotnom mogle postati medij pogodan za manipulaciju javnim mnijenjem. Osnovna karakteristika televizijskih serija je stvaranje privida zbiljskog života, uz izvjesni nivo dramatizacije koji odstupa od realnog života, stvarajući tako vakuum, u kojem donošenje etičkih sudova lako može biti nametnuto. S druge strane, pitanje je da li bi i same serije morale zadovoljiti nekakve etičke norme, budući da prikazuju sadržaje koji su podložni etičkoj prosudbi.

Djelo „Skafander i leptir“ jedno je od rijetkih svjedočanstva „s granica života“, u kojemu se, kroz jedan jednostavan, šarmantan i nadasve pristupačan stil, nadaje mnoštvo filozofskih problema ujedinjenih, između ostalog, pod zajedničkim nazivkom filozofije egzistencijalizma. Jean-Dominique Bauby, autor i protagonist, priča nam priču u iščekivanju smrti, priču koja, iako često tragična i turobna, uvijek ostaje pozitivna. U tom bismo smislu djelo mogli promatrati kao pobjedu leptirâ, tj. duha nad skafanderom, odnosno tijelom; radi se zapravo o klasičnoj bioetičkoj temi dostojanstvenog života i isto takve smrti, koju ćemo nastojati pobliže promotriti iz perspektive subjekta.

Cilj je ovog rada ukratko definirati pojam biopoetike, te potom s toga gledišta promotriti djelo „Život životinjâ” J. M. Coetzeea. Autor u djelu svestrano tematizira jedan od najizazovnijih problema u suvremenoj bio-etičkoj raspravi – problem humanog postupanja prema životinjama. Obzirom da je u središtu njegova razmatranja odnos ljudi prema životinjama, prikazan iz različitih perspektiva koje ne daju konačnu istinu i rješenje, nego se pluriperspektivno pristupa problemu, djelo poziva na otvorenost mišljenja u pristupanju tematici i na nepretencioznost u traženju jedinstvene istine, koja bi isključivala drugačija stajališta.

Pitanje korištenja životinja kao objekta umjetničke prakse izuzetno je provokativno i kompleksno. Ovaj rad razmatra područje interakcije umjetnosti i etike koncentrirajući se na primjere domaćih autora koji u svojim performansima koriste životinje kao svojevrsnu žrtvu „u ime umjetnosti“. U radu će se nastojati ukazati na osjetljivost, kontroverznost i aktualnost ove teme u suvremenim bioetičkim raspravama, kao i na granice umjetnosti. Definirat će se sastavnice ove specifične umjetničke prakse, kao i kritički pristupi na više razina.

Je li mijenjanje okoliša u ime umjetnosti (bio)etično? Kako znamo kada umjetničko djelo predstavlja prijetnju okolišu a kada ne? Možemo li to ikada znati? Trebaju li se land art umjetnici educirati o prirodi i iz kojih izvora? Treba li uzeti u obzir motiv land artista da se bavi svojom umjetnošću? Hoće li određivanje land arta kao ne(bio)etične aktivnosti dovesti do daljnjeg razdvajanja čovjeka i njegovog prirodnog okoliša povećavajući na taj način njegov strah i neznanje? Je li land art ustvari jedina (bio)etična grana umjetnosti pošto ne proizvodi nove stvari već povezuje umjetnike s proizvodima prirode? Hoće li planinaru koji je otišao na planinu da se odmori od ljudskih aktivnosti i bude u divljini biti drago kada se susretne s land artom na putu? Moraju li se land artisti baviti land artom? Je li umjetnost hrana za umjetnika? Koliko daleko idu land art intervencije? Je li građenje brane radi hidroelektrane land art? Ovo su neka pitanja koja bismo si mogli postaviti pri određivanju (bio)etičnosti land arta. A vjerojatno će ih biti još.

Anime je proizvod japanske/globalne popularne kulture. Njegova se jedinstvenost sastoji od raznolikosti mnoštva žanrova, od kojih mecha i cyberpunk tematiziraju bioetičku problematiku, pitanja ekološke krize, tehnologizacije i budućnosti čovječanstva. No anime nije „puki proizvod“, već umjetnička forma s višestoljetnom poviješću.

Anime oblikuje sasvim novi imaginarij koji uvjetuje drugačiju percepciju suvremenoga svijeta u očima konzumenata; oblikuje nove i drugačije vizije budućnosti i kulture, ali otkriva i probleme i dileme te kulture i budućnosti – kako bi im kroz njih razotkrio mogućnosti budućega svijeta, tj. različite verzije mogućega svijeta. Cijeli se taj proces odvija kroz veoma specifične animirane leće, koje tako postaju važno sredstvo u suočavanju s novim znanstvenim paradigmama.

Intencija ovoga rada jest ukazati na važnost bioetike uopće, ali isto tako i prokazati proizvode popularne kulture koji u sve većoj mjeri postaju glavni izvor informacija o svijetu koji nas okružuje. Ti proizvodi oblikuju naš svijet i uvjetuju način na koji ćemo taj svijet promatrati i oblikovati ga (kako u vlastitim kognitivnim shemama, tako i u djelovanju koje poduzimamo naspram svijeta svaki put kada zadiremo u našu stvarnost vlastitom aktivnošću).

Već duže vrijeme film zaokupljaju bioetičke teme. Ključnim bioetičkim dilemama koje su vezane, na primjer, za praksu genetičkog unapređivanja ljudi, kloniranje i eutanaziju bave se razni filmski žanrovi, od znanstvene fantastike, preko komedije, do drame. Diskusija ovog rada fokusira se na filmove „Multiplicity”, „The 6th Day”, „Blade Runner”, „Alien Resurrection” i „Gattaca”. Glavni cilj rada je rasvjetljavanje činjenice da je film, pored toga što predstavlja važnu umjetničku formu i izvor zabave, također moćan izvor edukacije, ali i moćna metoda indoktrinacije. Objašnjeni su razlozi koji film čine korisnim medijem za učenje i istraživanje bioetičkih tema i dilema. Međutim, skrenuta je pažnja na činjenicu da u svom prikazivanju bioetičkih tema, na primjer, različitih aplikacija i implikacija biotehnologije, film nije neutralan i da on oblikuje opće mnijenje o ovim temama. Zbog toga je istaknut značaj načina na koji film u sebe uključuje posljednja znanstvena otkrića i debate o bioetičkim temama. Primijećeno je da taj način često nije „bioetičan“, u smislu da posljednja znanstvena otkrića i bioetičke debate u film nisu uključeni na dosljedan način. Zaključak rada je da za razliku od filmova „Multiplicity”, „The 6th Day”, „Blade Runner” i „Alien Resurrection”, film „Gattaca” može služiti kao uspješan bioetički tekst. Naime, iako je u ovom filmu tehnologija genetičkog inženjeringa prikazana daleko naprednijom nego što je danas, skrenuta je pažnja na činjenicu da on, za razliku od ostalih, ne prigovara tehnologijama humane genetike. On samo upozorava da će ove tehnologije dovesti do problema u slučaju da društvo prihvati ideologiju genetskog determinizma, koja ljude vidi samo kao skup njihovih gena.

Naziv ‚performativ‘ izveden je iz engleskog glagola ‚to perform‘, što znači ‚izvršiti‘. Performativni obrat u vizualnim, tj. likovnim umjetnostima različito je interpretiran: kao dematerijalizacija umjetničkog objekta, kao teatralizacija i direktno iskušavanje životnih situacija. U performans artu publika prestaje imati ulogu pasivnog promatrača, te postaje bitna komponenta koja svojim reakcijama su-djeluje u stvaranju/izvođenju čina. Etička problematika performansa i body arta transformira publiku iz sadističke pozicije u poziciju žrtve (R. Rosenthal). Posebni podtip performansa u kojem je ljudsko tijelo i sredstvo i krajnji cilj performativnog čina, ili body art, bit će stavljen u širi kontekst novih izvedbenih umjetnosti koje inzistiraju na deinstitucionalizaciji klasičnih umjetničkih formi, posebice u tradicionalnim koncepcijama likovnih i kazališnih djela, te njihovom eventualnom spajanju i teorijskoj dezintegraciji.

U ovom radu pokušat ću prezentirati odnos subjekt–objekt u performans artu i body artu te razmotriti konstruiranje umjetničke kompozicije performansa (kako on funkcionira i čemu služe elementi od kojih se on sastoji).

S obzirom na polazište da je bioetika, prije svega, određena pluriperspektivizmom u njezinom metodološkom pristupu problemima, pokušat ću u ovom izlaganju, na temelju analize rada francuske umjetnice Orlan, uputiti na mogućnost rasvjetljavanja bioetičkih problema kroz diskurs carnal arta. Moje je izlaganje fokusirano na kritički pristup strukturi moći patrijarhalnog društva, te njegovih normi i ideala koji se uvijek iznova legitimiraju i učvršćuju znanošću i biomedicinskim praksama. Orlanina strategija dekonstrukcije postojećih ideala jest autoportretiranje kroz kiruršku transformaciju vlastitog tijela, koja ima za cilj slobodnu umjetničku kreaciju fluidnog identiteta koji nadilazi binarnu strukturu patrijarhalnog koncepta ideala „lijepog“. Pored navedenog, osvrnut ću se ukratko i na koncept seciranja tijela kao pučke zabave u okviru renesansnih anatomskih teatara, carnal art kao topos javne debate te multiplicitet identiteta kao njegov krajnji cilj.

U tjelesne tekućine ubrajaju se: proizvodi žlijezda s vanjskim lučenjem, egzokrinih žlijezda, tzv. sekreti ili izlučevine (slina, znoj); proizvodi žlijezda s unutarnjim lučenjem, endokrinih žlijezda, tzv. inkreti (žuč, sperma) i krv, tekućina koja služi prenošenju hranjivih tvari po tijelu.

Tjelesne tekućine pokretački su sok života, međutim smatraju se nečim zazornim. Ovaj rad razmotrit će podrijetlo te zazornosti, te nakon toga pojavljivanje tjelesnih tekućina kao sastavnica umjetničkih djela suvremenih umjetnika u kontekstu body arta, htijenja svakog pojedinog umjetnika te u kontekstu simulacije svetoga, okultnoga ili, s druge strane, onog što nas definira u osobnom i ljudskom smislu. Rad će razmotriti djelovanje Hermanna Nitscha i bečkih akcionista koji su u svojim performansima koristili tjelesne izlučevine kako bi oživjeli dionizijske misterije, preko britanskog dvojca Gilbert & George koji radi litografije od mikroskopski uvećanih sekreta, sve do suvremenog umjetnika Marca Quinna koji je napravio svoj autoportret od zamrznute krvi, čineći od krvi ekvivalent vlastite osobe. Uz njih će se analizirati rad još nekoliko umjetnika koji u svojem radu koriste tjelesne tekućine ili izlučevine, poput Zlatka Kopljara, Wima Delvoyea, Andresa Serrana.